Četiri dalmatinske županije u tom su razdoblju ostale ukupno bez više od devet tisuća  učenika, a najveće smanjenje bilježi Šibensko-kninska županija 

O hrvatskom demografskom slomu crnom su tintom ispisane nebrojene stranice, depopulacijskim trendovima posljednjih godina dodatni pečat daje iseljavanje i to, što je za vitalnost jedne zemlje najgore, čitavih obitelji s djecom.

Crnu statistiku podvlače i najnoviji podaci Ministarstva znanosti i obrazovanja iz njihove baze ŠeR – Školski e-Rudnik – koji govore kako je u aktualnu 2019./2020. školsku godinu u osnovne i srednje škole upisano nikad manje učenika, njih 461.372. To je za 3198 učenika manje nego prethodne 2018./2019. školske godine.
Razmjere demografskog kolapsa u obrazovnom sustavu možda ipak najbolje predočava podatak prema kojem je iz hrvatskih učionica u proteklih šest godina, to jest od školske godine 2013./2014. (od koje MZO vodi podatke) do aktualne 2019./2020. “nestalo” gotovo 50 tisuća učenika (47.835), tako da danas imamo gotovo deset posto učeničke populacije manje (-9,39 posto) nego prije šest godina.
Gotovo sve županije, izuzev Istarske koja je na nuli te Grada Zagreba koji je broj učenika u tome razdoblju povećao za skromnih 298, bilježe pad broja đaka. Najviše je izgubila Slavonija: u školama Vukovarsko-srijemske županije u tih se šest godina broj učenika smanjio gotovo za četvrtinu (-23,44 posto), u Požeško-slavonskoj je minus 22,66 posto, a u Brodsko-posavskoj 22,46 posto.

Opustošeni krajevi

Četiri dalmatinske županije u tom su razdoblju ostale ukupno bez više od devet tisuća (9161) učenika, a najveće smanjenje bilježi Šibensko-kninska županija (-15,20 posto ili 1880 učenika). Splitsko-dalmatinska županija u minusu je od gotovo osam posto učeničke populacije (4656 učenika manje), Zadarska 7,42 posto (manje 1589), a Dubrovačko-neretvanska oko sedam posto (1036 učenika manje).

U šest godina izgubili smo čak 69 područnih škola (pad s 1219 na 1150 ove školske godine). Međutim, dok s jedne strane gubimo učenike i područne škole, raste broj matičnih škola: u 2013./2014. godini bilo ih je 1278, a ove školske godine čak 1300.
Škole možda gradimo i otvaramo nove te zadržavamo postojeće, premda je u njima sve manje đaka, održavajući time život i na demografski opustošenih područjima. No, evidentno je da raste broj škola s manjim brojem učenika, a pada broj većih škola.
Tako je, primjerice, prije šest godina u Hrvatskoj radila svega jedna matična škola koja je imala do deset učenika, a danas ih je pet. Godine 2013./2014. bilo je 265 škola koje su imale između 151 do 300 đaka, a danas ih je 337. Istovremeno, broj škola s 501 do 750 učenika pao je s 285 na 246, onih sa 751 do tisuću učenika s 96 na 63, a samo 17 matičnih škola danas ima više od tisuću učenika (prije šest godina bilo ih je 29).

Unatoč ukupnom smanjenju broja razrednih odjeljenja (za 88) i smanjenju broja učenika, zadržali smo gotovo identičan prosječan broj razrednih odjeljenja po jednoj obrazovnoj ustanovi: tako danas svaka škola u prosjeku ima 20,39 razrednih odjeljenja, a prije šest godina imala ih je 20,81.
Naravno, to se moralo odraziti na (smanjenje) prosječan broj učenika po odjeljenju, pa danas u razredu imamo u prosjeku svega 17,41 učenika, a prije šest godina bilo ih je 19,15.
Ipak, osim crnih podataka, iz statistike MZO-a može se iščitati i nekoliko utješnih, primjerice, ove je školske godine u prvi razred osnovnih škola upisano nešto više prvašića nego godinu prije, točnije lani ih je bilo 38.371, a ove školske godine 38.658 (+ 287). Također, 2019./2020. zabilježena je najmanja razlika u broju učenika u odnosu na prethodnu školsku godinu – 2019./2020. imamo 3198 učenika manje nego 2018./2019. školske godine.

Manji ‘bljeskovi’

Proteklih godina ta je razlika svake sljedeće školske godine iznosila oko sedam do osam tisuća učenika manje nego prethodne školske godine, a najviša je bila 2015./2016. kada smo imali ukupno 489.267 učenika osnovnih i srednjih škola ili gotovo 12 tisuća manje nego godinu prije. Ipak, takvi “bljeskovi”, kao i podatak da je 2018. godine rođeno 400 djece više nego 2017., smatraju demografi, nisu dovoljni da bismo govorili o bitnijem preokretu demografskih trendova.
– Ne treba spavati na lovorikama. Na temelju jedne godine ne možete puno tvrditi, ali svaki je takav podatak vrijedno prihvatiti, valorizirati pa i isticati kao pozitivan. Ali, ne na način kako to običava politika kada kaže: “Uspjeli smo!”. Nema opuštanja. To su procesi, treba ustrajati u tome da se stvore povoljni uvjeti za ostanak stanovništva u Hrvatskoj, odnosno usporavanje iseljavanja, dizanje razine fertiliteta te razvoja aktivne i kontrolirane imigracijske politike, kako to čine razvijene zemlje – smatra demograf prof. dr. Dražen Živić, znanstveni savjetnik u trajnom zvanju u Institutu “Ivo Pilar” – Područni centar Vukovar. Živić u tom kontekstu naglašava važnost opstanka škola, osobito u manjim sredinama, te poziva da se s reorganizacijom mreže škola pričeka dok se ne stabiliziraju uvjeti.

– Naravno, postavlja se pitanje, a tako je bilo i u nedavnom štrajku, ekonomske održivosti škola i postojećeg broja nastavnika, a u svjetlu podataka kako broj učitelja raste a broj djece pada. Međutim, tako na to gledaju oni koji ne razumiju kontekst.
Treba gledati na funkciju škole: ako je njezino postojanje način da se u nekoj sredini zadrže ljudi i radna mjesta, onda država to treba platiti, sukladno svojim dugoročnim interesima. Hoćemo li sve učenike prebaciti u škole u četiri velika grada? – poručuje prof. dr. Dražen Živić.