Branko Sekulić o napadima na FALIŠ: ‘Kako bi izgledao Šibenik po kriterijima tame njihova vilajeta...‘

Šibenski teolog te programski urednik festivala Festivala alternative i ljevice u Šibeniku, Branko Sekulić, za Šibenski.hr reagira na sve učestalije napade na festival FALIŠ...

U sklopu permanentnih udara na FALIŠ festival, koji je ove godine – primarno borbenom spremnošću pojedinih članova šibenskog Domina u cilju njihova konačnog obračuna sa humanističkim tekovinama našeg društva – otišao najdalje, očituju se tri razine nesporazuma kod dotičnih: nesporazum s kulturom, nesporazum s demokracijom i nesporazum sa civilizacijom.

1. Nesporazum s kulturom ili kulture neće biti

Kultura i politika nisu odvojeni svjetovi, jer je kultura oduvijek otvarala politička pitanja još od, sumarno rečeno, grčkih tragedija, preko Shakespeareovih drama, pa do raznih suvremenih umjetničkih izričaja. Političke teme u kulturi su, naime, prioritetno, javna rasprava o konceptu i smislu zajedničkog života, te ukoliko bi iz kulture izbacili sve elemente koji se dotiču politike, ostali bismo bez većine književnosti, kazališta, filma, novinarstva i inog. Ukratko, duh ljudskog društva bi bio na evolucijskog razini neolitika, odnosno ljubav prema svijetu bi se iskazivala poetikom kromanjonskog urlika, a širenje svijesti mjerilo bi se potentnošću zamaha toljage.

Svojevrsni rez u napretku ljudskog društva pak radi koncept cultura animi, izraz koji označava „kultiviranje duše“ i „obrazovanje uma“, a putem kojeg je čovjek, slikovito, od špilje i ognja došao do stokatnice sa podnim grijanjem. To se, naravno, ne bi dogodilo da kulturološki razvoj nije bio potaknut društveno-političkom kritikom i aktivnim promišljanjem stvarnosti kao sastavnim dijelom čovjekove brige o sebi, drugima i svijetu koji ga okružuje. Stoga, izbacivanje političke problematike iz kulturnog spektra je podrivanje spomenutog „kultiviranja i obrazovanja“, što pak ljudsko društvo vraća na tvorničke postavke. Prihvaćam činjenicu, dakako, kako ovaj „povratak“ neki ne vide kao ništa sporno, no ipak, to ne mijenja stav da se u ime culture animi treba nastaviti aktivno boriti kako bi kako bi sociopolitički kontekst u kojem obitavamo bio što humanistički smisleniji i kvalitetniji, a to FALIŠ festival upravo, kroz rasprave koje organizira, i pokušava potaknuti.

Doduše, treba reći i to, kako napadi na FALIŠ, bez obzira na sitno politikantstvo spomenute političke strančice, imaju i svoje utemeljenje u širem obratu pogleda na kulturu. Onom u kojem je kultura, na globalnoj razini, pojednostavljeno rečeno, izmijenila svoje značenje, te od svrhe društvenoga razvitka i procesa socijaliziranja duha, postala sredstvom suvremenih ideoloških previranja, repolitizirajući se, pri tom, na razne načine, pa tako i u kontekstu na kojem Domino inzistira, onom palanačkom, naime. Kultura tu postaje terenom političke instrumentalizacije u kojem duša biva zamijenjena etnički profiliranim identitetom, a kultivacija konfrontacijom sa drugima i drugačijima. Time pak zastupnici ovog stava, ironično, rade upravo ono što spočitavaju FALIŠ-u, politiziraju kulturu, tražeći da se ona kontrolira njihovim političkim kriterijima, a to je, dakako, odlika totalitarnih ideologija. Stoga se, u Dominovoj komediji zabune, koja nedvosmisleno govori o tragediji ljudskog duha unutar nje, reflektira se ona stara Arsenova, „kulture neće biti“.

2. Nesporazum s demokracijom ili država to sam ja

Demokracija nije samo pravo većine da vlada, nego i obveza da omogući postojanje manjinskih glasova i kritike, te se samim time, financiranje FALIŠ-a iz javnih sredstava ne razlikuje od financiranja drugih manifestacija s društvenim ili političkim konotacijama, poput komemoracija, vjerskih okupljanja ili događaja s nacionalnim pečatom. Demokracija, naime, jamči pravo na kulturni život i potiče razvoj kulture, stoga, javna sredstva nisu namijenjena samo onome što svi građani jednako koriste, već i pluralitetu potreba i interesa. Nitko u demokratskom društvu ne traži da svaki građanin osobno koristi svaki financirani sadržaj, jer porezi financiraju i stvari koje neki naši sugrađani nikad ne koriste kao što su npr. sportske dvorane, kazališta, crkve, ceste u zabačenim dijelovima države, program HRT-a i sl.

Stoga, ako bi se financiranje kulture vodilo principom naših kritičara – da „građani ne trebaju plaćati za ono što ne koriste“ – tada bi pod znak pitanja došlo financiranje svega prethodno navedenog, a ako pak uzmemo u obzir njihov stav – da „FALIŠ trebaju plaćati isključivo oni koji na njega idu“ – tada se postavlja pitanje kako riješiti problem da su građani koji FALIŠ podržavaju i čije sadržaje konzumiraju također porezni obveznici? Demokracija, naime, nije održiva bez kulture kao dijela javnog dobra koja, kako sam već prethodno sugerirao, oblikuje kritičko mišljenje, povijesnu svijest, pluralizam i dijalog, i zato je svako zadiranje u funkcioniranje iste, opasan presedan koji urušava ne samo demokratske, već i civilizacijske tekovine jednog društva. Intelektualni i duhovni je pak to rebus s kojim, ovih dana, muku muče pojedince iz šibenskog Domina kao spiritus movensa tekuće hajke na FALIŠ, pokušavajući, pri tom, ispeglati svoju retoriku na razne načine, ali ne dovoljno dobro kako bi sakrili stav koji ih, u principu, jedini i inspirira, onaj Luja XIV. „država to sam ja“.

3. Nesporazum sa civilizacijom ili Domino macht frei

Time dolazimo i do ključa ove čitave problematike, a ona se, koliko god mi okolišali otvoreno o tome pričati, kroz palanački mrak tamnog vilajeta, reflektiran u stavu pojedinih članova šibenskog Domina, jasno ukazuje kao prosti etnički rasizam. Ništa tu nije toliko sporno koliko „nehrvatsko i nekatoličko“ podrijetlo pojedinih članova FALIŠ-a, ustanovljeno prema njihovim stranačkim kriterijima. Taj se kriterij, naime, poput etnototalitarne mantre neprestano provlači kroz osvrte njihovih stranačkih pripadnika i pobornika, pa se čak ide dotle da se, ovih dana, otvoreno, preko društvenih mreža, poziva na nasilje nad nama kao organizatorima, a posredno i gostima, te posjetiteljima FALIŠ-a. Tu, dakle, ova problematika prestaje biti samo pitanje kulture i demokracije, te postaje pitanje civilizacijskog opstanka jednog zajedništva kao što je, u ovom striktnom slučaju, ono šibensko.

Naime, Šibenik kao, primjerice, višedesetljetno mjesto radnje Međunarodnog dječjeg festivala, te rodni grad, Dražena Petrovića i Arsena Dedića – samo da se dometnem njih dvojice kao svjetski poznatih brandova u svojim pozivima – naprosto nema pravo odricanja od svoje otvorenosti i kulturne raznolikosti u korist zatvorenog, etnonacionalističkog pogleda na svijet. Etnonacionalizam Šibeniku otima više nego što mu je ikad dao i što će mu ikada dati, jer sve ono što Šibenik danas jest, dao mu je intenzitet miješanja raznih kulturoloških, etničkih, religijskih, antropoloških, socioloških, etnoloških i inih aspekata. Veličina duha Šibenika je, naime, upravo u tome što je, zahvaljujući svojim sugrađanima, sve te diferencijacije znao apsorbirati na način da se civilizacijski nivo grada ne urušava, već naprotiv, dodatno pojačava i to ponekad odolijevajući najgorim povijesnim okolnostima, onim ratnim. FALIŠ festival, voljeli ga ili ne, upravo se na tu tradiciju i naslanja, te već trinaest godina zaredom dovodi svjetski poznata imena na pozornicu u samo središte stare gradske jezgre, stvarajući u tim momentima, na jedan način, kulturno, duhovno i civilizacijsko jedinstvo sa svjetskim metropolama poput New Yorka, Berlina, Londona, Parisa, Rima i dr., te sa svima onima kojima je stalo do razvoja humanističkih ciljeva na uštrb sitnih, uskogrudnih, isključivih, netolerantnih i retrogradnih politikantskih interesa.

Stoga, i kada se jednog dana dogodi, a dogodit će se, da FALIŠ-a više ne bude, neka ga ne bude iz bilo kojih drugih razloga osim ovih netom navedenih politikantskih interesa, posebice ne zbog spomenute političke strančice čija ideologija „oslobađa“, jer ako imate ikakve sumnje kako bi izgledao naš grad po kriterijima tame njihova vilajeta, samo ga zamislite bez Dječjeg festivala, Dražena i Arsena.

I zato, upravo tomu unatoč, vidimo se na Maloj loži!