Kada se netko u svojim tridesetima s dvoje male djece iz grada odluči preseliti na selo i pritom kompletnu renovaciju budućeg doma odraditi samostalno, mnogi misle da su "potpuno poludjeli", ali to je za Elizabetu i njezinu obitelj, kako kaže, bila "najbolja odluka ikad", piše Dom & Dizajn Jutarnjeg lista.
"Rekli su nam da je lakše ostati gdje jesi. Da je sigurnije, pametnije. Ali mi nismo tražili lakše. Tražili smo mir, prostor, vrijeme. I iako nije uvijek bilo jednostavno, nikad se nismo osjećali bogatije", kaže Elizabeta koja je s partnerom Velimirom i dvoje djece zadarski podstanarski stan prošle godine zamijenila kućom u Zemuniku. Razloga za takav životni preokret bilo je mnogo.
"Cijene najma su otišle u nebo i jednostavno mislim da nije baš normalno da se stanovi iznajmljuju od 700 do 1000+ eura mjesečno", kaže Elizabeta, dodajući kako je prosječna tražena cijena stambenih nekretnina za prodaju u Zadru u to vrijeme iznosila oko 3985 eura po kvadratu. Sada je to još i više – u prosjeku se za kvadrat stana u Zadru, prema podacima jednog oglasnika, traži 4077 eura. No, Elizabetu nije zanimao život u stanu ili u gradu općenito, jer ju je osim samih cijena odbijalo i učestalo nicanje stambenih zgrada između obiteljskih kuća, kao i trošenje 45 minuta na traženje parkinga.
"Htjeli smo bolje djetinjstvo za svoje malene. Htjeli smo uživati u nekim novim stvarima i imati svoj mir koji, nažalost, u gradu nismo mogli pronaći. Zato smo odabrali selo", kaže Elizabeta koja je kuću pronašla potpuno slučajno, na oglasniku.
"Kupnja stana bila nam je zadnja opcija koja je dolazila u obzir. Godinama smo maštali imati nešto svoje, kućicu u okolici Zadra. Mjesecima nisam otvarala oglasnik jer znam kakve su cijene i nekako sam se pomirila s tim da ima još vremena. Nismo htjeli žuriti. Ali onda sam jednog dana slučajno išla gledati što ima na oglasniku i pronašla ovu kućicu sa zemljištem od gotovo 2000 kvadrata i velikim stablom murve. Bila je to ljubav na prvi pogled, iako je nismo vidjeli uživo. Drugi smo dan sjeli u auto i išli je pronaći. Našli smo je iz prve, u istoj ulici gdje smo nekoliko mjeseci ranije išli na aukciju zemljišta koje je davala Općina i koje nam je otišlo pred nosom", prisjeća se Elizabeta, dodajući kako su već tada primijetili ovu kuću i rekli jedan drugome: "Ajme, vidi ove divote, da nam je ovako nešto imati". A sada je i imaju.
"Kućica je bila mala i ne baš u najboljem stanju, ali naša, baš kao u snovima koje smo sanjali godinama, sa zemljištem punim potencijala. Ne mogu opisati koliko je stariji sin bio sretan kad je došao s nama ispred kuće. Prvo što je napravio, počeo se penjati po maslinama. Tu sam rekla: ‘To je to‘. To djetetu treba, da odrasta na selu, u prirodi, da uživa na svježem zraku", prepričava Elizabeta koja se s partnerom Velimirom upustila u samostalnu obnovu, a sve radove je počela dijeliti na društvenim mrežama, gdje je prati više od 40 tisuća ljudi, piše Dom & Dizajn.
"Kad smo prije nekih osam mjeseci kupili kuću, jedino što smo znali odmah je da nećemo plaćati majstore. Idemo u ovo sami, napravit ćemo sve sami. Jer zašto plaćati majstore kojima su cijene otišle u nebo, ako uz malo truda i znoja – čitaj puno – možemo sve sami napraviti", kaže sa smiješkom.
Iako većinu stvari nikad prije u životu nisu radili, uhvatili su se posla. Zidovi su u kući bili ugrubo pregletani, na podovima nije bilo ni pločica ni laminata, jedino su u kupaonici bile pločice. Unutra se na nekim dijelovima trebalo ponovno žbukati i štemati, ostatak su sve gletali, farbali te sami postavljali pločice u hodniku, kupaonici i kuhinji. U sobi i dnevnom boravku postavili su laminat. Velimir je sve izvodio sam, osim struje, uz pomoć videa na YouTubeu i savjeta oca Ivice, koji je inače majstor u građevini, ali živi u Hercegovini. Velimirov brat Toni pomogao im je u bojanju kuće, dok je Elizabeta sve prozore, vrata i štokove prebojila zelenom bojom kako bi ih osvježila.
"Važno je pokraj sebe imati partnera koji će sve napraviti da se naši snovi ostvare. Jako sam ponosna na svoga dragoga što je svaki dan prije ili poslije posla išao raditi kako bismo se u samo nekoliko mjeseci mogli preseliti", kaže Elizabeta.
Izdvaja i najdraži dio svojeg novog doma: kuhinju.
"Od samog početka kad smo kupili kuću znala sam kakav stil uređenja želim. Davno prije sam na Pinterestu vidjela zelenu kuhinju koja mi je na prvu bila wow, ali nisam baš iskreno mislila da ću upravo takvu kuhinju pronaći i da će se savršeno uklopiti u starinsko-mediteranski stil uređenja. Osim toga, od dosta ljudi čula sam da se namještaj dugo čeka, a kuhinja ponekad i mjesecima. Kad sam nazvala da dogovorim termin za crtanje kuhinje, lagano me počela hvatati panika jer je trebalo čekati tjedan i pol dana, a silno sam željela useliti se do Božića. Onda smo na terminu vrlo brzo i bez kompliciranja skicirali što želimo, rečeno nam je da bi kuhinja mogla stići kroz šest dana, iako tada još nismo dovršili zidove, postavili parket... Već nakon tri radna dana stigla je kuhinja, pa smo se uhvatili posla da što prije sve pripremimo", prepričava Elizabeta koja je ciljano umjesto gornjih kuhinjskih elemenata odabrala police. Nije htjela ni moderne uređaje, a slučajno je naišla na retro pećnicu i napu u starinskom stilu koje su joj se odmah svidjele, piše Jutarnji list.
Slučajno je pronašla i kutnu garnituru koju nije čak ni isprobala nego ju je odmah naručila preko interneta. I bila je savršena.
Otkriva nam i kako su tijekom prvog obilaska kuće doživjeli šok, ali onaj pozitivni.
"Na oglasu nigdje nije pisalo da uz ovu kuću ide još jedna, i to ona prava dalmatinska u kamenu, što nam je bio dodatni poticaj za kupnju. Još jedno iznenađenje bile su i 22 masline posađene oko kuće", kaže Elizabeta koja je sama, po najvećim vrućinama, okopala svu zemlju ispred kamene kuće, očistila cijeli maslinik, orezala masline, a pritom se i nekoliko puta susrela sa zmijama... Nedavno je montirala visoke gredice te posadila više od 2000 lukovica i sjemena raznog cvijeća.
"Uskoro krećemo s uređenjem maslinika, čekamo vanjski namještaj i razne dekoracije", najavljuje, dodajući kako na selu nikad nije dosadno – uvijek se nešto radi, istražuje i uči.
U planu im je proširiti kuću, tako da još nisu stavljali fasadu, dok od kamene kućice planiraju napraviti gostinjsku kuću za obitelj koja će im dolaziti u posjet.
"Živimo na selu, ali do grada imamo samo 16 kilometara. Ovdje se budimo s pogledom na masline, kavu možemo piti ispred kuće u pidžami, djeca uživaju u prirodi... To je gušt, a ne da izađeš na balkon, a 10 susjeda bulji u tebe i nemaš nikakvu privatnost. Toliko mi je drago da smo prihvatili ovu priliku koja nam se pružila. Vjerujemo da smo u zadnji tren kupili sve ovo, mislim da će za koju godinu biti sve teže doći do nekretnina izvan grada jer sve više ljudi želi baš ovakav život. Stoga, ako ste se ikad premišljali, vjerujte da nećete požaliti ako odete iz grada", poručuje Elizabeta.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....