Antun Masle: Liebe Geste, achtung, achtung - sat je 40 kuna!

Svaki put kad parkiram motor na trotoar pred bivšom radiostanicom, kako bih popio kavu u Miška i Marine u Sesameu, upadnem u razgovor sa strancima. Ne na njihov poticaj, nego samoinicijativno, sam od sebe, iz ljudske solidarnosti.

Upozoravam ih da tu ne parkiraju, jer će ih račun šokirati. To je, naime, ono parkirališno mjesto gdje dnevni parking košta koliko i noćenje s doručkom u solidnom hotelu, usred sezone.

Zalijepe se ljudi kad vide slobodno mjesto usred grada, a onu tablu s cijenama parkinga, od sreće, niti ne pogledaju.

Sat parkinga - 40 kuna!

Po neuglednoj plavoj ploči s bijelim slovima i brojkama opasnost se ne može naslutiti jer očekuje se nekakva cijena poput Beča, Münchena, Budimpešte. Ali, nije tako, četrdeset kuna za sat vremena, što ne bi smjelo biti samo ispisano, nego bi brojka trebala biti napravljena od žutih LED dioda koje blinkaju i danju i noću. Liebe Geste, achtung, achtung!

Gledam, mlado društvo u VW kamperu s austrijskim oznakama. Dva mladića i četiri plavuše, nitko stariji od dvadeset i pet. Reklo bi se studenti, djeca iz gornjeg srednjeg sloja.

Vraćaju se iz pravca Straduna, hoće pokupiti kombi, kad ono kazna. Vozač gleda, uzima iPhone i preračunava, vidi se dobro iznenađen.

- Pa nemojte tu parkirat, nastradat ćete, a petsto metara dalje ima podnošljiviji parking.

- A evo već smo parkirali, dobili kaznu, pa ćemo ostati tu, tko će sad tražiti drugo mjesto – odgovara vozač.

Reklo bi se da je već smislio plan da pokupi kombi i društvo i zbriše.

- Ne, ne, ne, nemojte to raditi. Ako ne platite kazna će vam stići doma u Austriju, a onda će bit dosta više za platit. Mi smo Europska unija, a ako je ta zajednica u ičemu efikasna, onda je to u naplati kazni na cijelom svom teritoriju.

Dečko se nasmijao:

- A kad već imamo kaznu, idemo opet prošetat.

Vađenje novca gostima na prepad

Taj glupi parking jedan je od primjera turističke strategije Dubrovnika pod nadnaslovom “Pljačka iz zasjede”. Najuspješnija je kad se žrtva ne nada. Slijedi se, izgleda, primjer Rima i Venecije, gdje se, desetljećima, na prepad, gostima vadilo izravno iz vene.

No, vremena su se promijenila, pa ni gosti više nisu ovce za šišanje. Imaju ljudi pametne telefone, provjere koliko što košta i ako vide bezobrazluk, okrenu leđa.

Trip Advisor ukinuo je čak i legendarnu dubrovačku ulicu restorana, prije interneta poznatu pod imenom Banditen Strasse, jer se više nitko ne usuđuje globalno sramotiti zbog koje kune viška.

Da zaključimo s parkingom: Stranci u Dubrovniku više ne parkiraju, osim po zakucima izvan turističkih zona. A dobar glas o pljačkaškim navadama proširio se internetom. Ipak poneko dobronamjeran naleti, ko mladi Austrijanci s početka ove pričice.

Dubrovnik se kandidirao za europsku prijestolnicu kulture 2020. godine. Osnovan je dubrovačko-zagrebački think tank, sastavljen od mladih ljudi koji rade na tom projektu. Vlahušić bi jako želio kad bi se u konkurenciji Pule, Rijeke i Osijeka, pobijedilo. Sluša čovjek svaki dan da je zavladao ciganluk, pa bi dobro došlo neko priznanje u obliku europske prijestolnice kulture.

No, čini se da je bit projekta europske prijestolnice kulture nešto sasvim suprotno i teško povezivo s današnjim gradom.

Dubrovnik je osim po nasljeđu, sve manje grad kulture, sve manje je i grad gospara. Ako hoćete, o tome svjedoči i banalnost poput cijene parkinga koju je odredilo mudro Gradsko vijeće.

Prije nego što grad potroši resurse i potone u primitivizam i divljaluk, možda bi trebalo poslušati Pavu Župan Rusković i napraviti malo sofisticiraniju strategiju nego što je plan iznajmljivanja stolova na Stradunu i parking mjesta oko Straduna.

antun masle