Antun Masle: Stižu gosti koji mrze plaže

Nisam se dobro osjećao u Hrvatskoj – rekao je prije petnaestak godina kolega novinar – komentator iz Delhi Timesa, najvećih indijskih novina na engleskom jeziku. Kad su na carini vidjeli indijsku putovnicu trebalo im je pola sata da me puste u zemlju, a za vrijeme boravka od sedam dana imao sam dojam da jako podcjenjujete Indiju i Indijce. Osjećao sam se kao da sam gost drugog reda. Šteta, milijuni Indijaca putuju, a vi ste tako lijepa i zanimljiva zemlja.

Taj uglađeni, vodeći kolumnist utjecajnog lista s nezamislivih dva milijuna naklade dnevno, iz Hrvatske je otišao čak i malo povrijeđen. Bilo je to ono vrijeme devedesetih, nedugo poslije rata kad se u Dubrovniku, pa i u cijeloj zemlji uspješni turizam povezivao s Nijemcima i ostalim Europljanima i Amerikancima.

Svi drugi bili su podcijenjeni, skoro, pa i neželjeni, iako su, ako ćemo pravo, u samostalnu i suverenu Hrvatsku u velikim brojevima prvi navalili oduvijek privrženi Česi, Slovaci, Poljaci, Mađari. Dok se ovdje ratovalo oni su mirno odradili tranziciju, zaradili nešto viška para, kupili nova auta i pravac voljeni Jadran.

Rastrošni Rusi

Za njima su navalili Rusi sa svojom rastrošnošću i bahatim navikama. Rus je među ugostiteljima postao gost iz snova, jer tko bi drugi u Cavtatu na rivi uz večeru naručio deset butelja vina, po 28 tisuća kuna svaka. Vlasnik restorana i dan danas se s nostalgijom prisjeća tog nezaboravnog društva.

U neka doba, prije pet šest godina navalili su i Turci, nakon što su njihove kompanije kupile hotel Libertas i dodale mu Rixos u ime. Prije toga jedna druga turska kompanija kupila je stari gradski derutni hotelčić Dubravku i pretvorila ga u luksuzni boutique hotel Pucić Pallace sa dvadesetak nezamislivo skupih soba.

Pojavila se i serija Sulejman Veličanstveni s Dubrovnikom kao dijelom Otomanskog imperija, a i ona nezaboravna TV reklama u kojoj stara Turkinja sjetno kazuje da joj je želja vidjeti Dubrovnik i umrijeti. Nije Dubrovčanima po volji bilo tursko vlasništvo nad hotelima, zamišljali su valjda Nijemce, Amerikance, ili ako ne može ništa bolje, barem Talijane, ali s te strane, što bi se turski reklo, nije bilo habera.

Svijet se u međuvremenu stalno smanjivao. Avioni cirkuliraju uzduž i poprijeko, sve ih više, padaju i cijene, svaki zakutak svijeta dostupan je za nekoliko sati. Nestaju i predrasude prema gostima, svi su dobri i svi su dobrodošli.

Cijelu zimu Dubrovnikom su zujali gosti iz Južne Koreje. Čudni su to svati. Mali, brzi, na nogama tananim, s dva tri nikona, ili kenona oko vrata, po cijeli trče strmim ulicama i skalinima. Ima ih po svim zakucima i srednjevjekovnim kamenim i novovjekim betonskim. U dijelovima grada u kojima nikad nitko nije vidio turista, može ih se naći dok tumaraju.

Tko zna što su im rekli kad su dolazili, uglavnom ti ljudi iako su nam beskrajno zanimljivi, izbjegavaju kontakt pogledom, kafane, restorane, javna okupljanja. Na kojem su gorivu pitaju se domaći složni u ocjeni da nitko nikad nije vidio pijanog gosta iz donje Koreje. A cijela ta priča počela je kad je tamo prikazana TV epizoda iz Dubrovnika neke njihove najpoznatije TV zvijezde.

Indijci vole hranu

Upravo je na djelu nova promocija. Na parkingu uz zidine razapeti su šatori, stigao je indijski Hollywood – poznat kao Bollywood sa Khanom, najvećom zvijedom indijskoga glumišta. Snimat će se sedam dana, o čemu već bruje sve indijske trač novine u milijunima primjeraka. Kao logičan slijed očekuje se navala tisuća gostiju iz daleke Indije.

Iako nije sigurno da će biti po volji domaćinima, istraživanja pokazuju da Indijci na odmoru najviše vole kupovati, odmarati, jesti po pravim restoranima, a nikako u samoposluživanjima. Ono što im je zadnje, skroz dolje na desetom mjestu je – plaža. To su valjda izgustirali.

Eto, svijet sa svih strana navaljuje u Dubrovnik. Baš me zanima kako će se uklopiti Indijci nakon što su razbijene predrasude prema nekim drugim svjetovima i ljudima spomenute na početku ovog teksta. Dobro, malo ćemo ih tračati, dok se ne naviknemo.

Antun Masle