Antun Masle: Zimske ljetne igre? E, baš to

Postoji li kvota stanovnika ispod koje je nemoguće osigurati razvoj, rast, napredak? Postoji, kažu. Grad bi morao imati minimalno 300 tisuća stanovnika da bi 365 dana godišnje intenzivno živio i odbacivao novu vrijednost.

U Hrvatskoj je, razumljivo, Zagreb sa svojih blizu milijun stanovnika daleko ispred, a Osijek, Varaždin, Rijeka, Split u priličnom zaostatku. Dubrovnik?

Dubrovnik sa svojim povijesnim nasljeđem i turističkom famom, pokušava ostati „igračem“ tijekom cijele godine, ali ti pokušaji često znaju ispasti smiješni.

Nema jednostavno dovoljno ljudi da da bi grad i zimskih mjeseci mogao funkcionirati ni približno kao ljeti. Pokušaja ima, ali baš i ne ide.

Nema više Bosanaca i Crnogoraca

Nekad se kalendar Ljetnih igara poklapao sa špicom sezone. Govorilo se da puna sezona počinje otvaranjem Igara 10. srpnja i završava sa spuštanjem festivalske zastave s Orlandova stupa 25. kolovoza.

Bilo je to nekakvo nepisano pravilo u vremenima kad je špica trajala dulje, gosti ostajali najmanje po sedam dana, a ne kao danas po dan, dva, tri. Sve se nekako skratilo i ubrzalo, posebno sa svakodnevnim dolascima megakruzera koji dovode tisuće duša ne nekoliko sati.

I tada se razmišljalo o produžetku sezone ne baš na cijelu godinu, ali barem na još nekoliko mjeseci. Jedan stari profesor godinama je govorio o potrebi osnivanja Zimskih, ljetnih igara, a svima je to bilo beskrajno smiješno. Zimske ljetne igre?! Kako to izvesti? Hoće li se baš tako zvati, ili treba izbaciti ono ljetne, a ostaviti samo zimske (igre)?

I tako su se čekale zimske, ljetne igre, a s vremena na vrijeme ideja bi ponovno uskrsla.

Predsezona, posezona? Grad su o državnim praznicima i za novu godinu najviše punili gosti iz okruženja, Bosanci, Crnogorci koji bi se inače znali zaletjeti i za vikend.

Taj izvor pomalo je presušio i zadugo se oporaviti neće. Bosance, Sarajlije kao najveće što bi se reklo, blisko emitivno tržište ufatio je kokuzluk, ostali su bez para i manje - više ništa od njih, a Crnogorcima je uz besparicu i šengensku granicu, presudio i opravdani osjećaj krivnje prema Dubrovniku, pa baš i ne navaljuju na ovu stranu.

Češći su u tranzitu, nego u Dubrovniku. A grad Dubrovnik ove se godine dobro pripremio za zimske praznike.

Gradonačelnik i njegove službe, vjerojatno po uzoru na beli Zagreb grad nabavkom kućica štandova omogućili su poduzetnim ugostiteljima da zakupe i krenu u zimski biznis na otvorenom.

Vrijeme je lijepo, temperatura se vrti od sedam osam ujutro i navečer do petnaestak i više u po bijela dana, doba je opuštanja od naporne godine. Sve se slaže, ali opet ćorak.

Sve ove dane većina Dubrovčana ulični festival prati preko televizije, kad jedna od tri nacionalne kuće prikaže zimski šušur u Zagrebu.

Ljude koje trče među štandovima, kupuju razne božićno novogodišnje drangulije, jedu masne kobasice sa senfom i zalijevaju pivom i kuhanim vinom.

Prošle subote Bogovićeva i Cvjetni bili su puni i u tri sata ujutro, dok na Stradunu tradicionalno nema ni pasa na cesti, iako na štandovima ima i kobasica i kuhanog vina, doduše, po pedeset posto viših cijenama nego bilo gdje drugo u Hrvatskoj.

Ima vina, a ima i nešto cukra

Najmodavac grad za štand kućicu traži 20 tisuća plus PDV, a kad se to sve iskalkulira kobasice moraju biti najmanje tridesetak kuna, a kuhano vino dvadesetak kuna. Nije unutra samo vino, ima nešto i cukra.

Zašto nema ljudi? Grad se odavno „odnarodio“, pa kako ljeti, tako i zimi. Domaći izbjegavaju, sve je preskupo, od parkinga, do kave i glavnog zimskog artikla kobasice. Nema više ni ljudi koji žive u gradu. Nekad 5 tisuća duša, sad u najboljem slučaju oko 1800 duša.

I tako ništa od zimskih, ljetnih igara ni u veliko, ni u malo.

Grad je zimi premali i za kobasice sa senfom. Nema veze, zato je skup. Zahvaljujući cijenama preživjet će se od špice na Badnji dan navečer i na Staru godinu. Kao i u pravoj sezoni. A da bi se zaradilo nabrzinu, sve mora biti po zlato.

Antun Masle