Antun Masle: Zovite i ratnog ministra

Kao da je bilo jučer to proljetno jutro u svibnju 1992. godine u oslobođenim Kuparima. Teško se točno sjetiti datuma, ali moralo je biti nakon 25. svibnja i povlačenja jugovojske iz Župe dubrovačke, zapravo koji dan nakon toga. U inspekciju je stiglo visoko izaslanstvo iz središnjice u namjeri da procijeni stanje na terenu.

Rat još nije bio gotov, jugovojska je pustila Župu i prebacila se u Cavtat i trebalo je još nekoliko mjeseci da se kalvarija završi, pa je stoga visoko izaslanstvo zauzelo najbližu poziciju s koje se najbolje mogla procijeniti situacija na terenu.

Jarnjakovo obećanje

Tadašnji ministar unutarnjih poslova Ivan Jarnjak oprezno se približio jednom od razlupanih prozora hotela “Goričina”, uzeo dvogled u ruke i bacio pogled preko morskog plavetnila Župske vale do Cavtata. Bio je smrtno ozbiljan, u jednom trenutku dok je govorio “aha tamo su, istjerat ćemo mi njih, spržit ćemo ih”, malo je zafrktao.
Obećanje je ispunio. Pet mjeseci kasnije istjerani su.

Kako vrijeme prolazi, blijede detalji, ali iz toga doba pamte se slike poput Jarnjaka na prozoru srušenoga hotela, prastarog ruskog tenka T-34 pokraj hotela “Grand” kako se propinje svakim ispaljenjem prema Cavtatu, Tigrova kad su stigli u Kupare s tri tenka T-72, puna ožiljaka s ostalih ratišta, ali izgledali su moćno.

Od Jarnjakove delegacije sjećam se jedino još riječi nekog iz tadašnjeg Ministarstva gospodarstva kad je rekao da će se sve to brzo obnoviti i vratiti u funkciju, ali taj najljepši dio Župe, gdje je volio odsjedati Slobodan Milošević, više nikad neće pripadati JNA.

I, eto, brzo prođoše dvadeset i tri godine. Ovih dana pada obljetnica. Sve vrijeme s Kuparima se nije dogodilo baš ništa, osim što bi općinari Župe tu i tamo poslali komunalce da raščiste džunglu od raslinja i smeće.
Nisu mogli od sramote gledati na što to sliči, jer su se dubrovački taksisti, u međuvremenu, dosjetili kako gostima s kruzera zainteresiranima za noviju povijest Dubrovnika zorno pokazati taj mitski rat koji se odigrao usred Europe koncem dvadesetog stoljeća.

Posjednu ih u svoje bijele mercedese i pravac Kupari. Sedam, osam kilometara tour-retour, sat-dva boravka i svima dobro.

Tamo su, osim rata, mogli vidjeti i kako se razvija turizam u ne baš najbolje organiziranoj zemlji kad bi među ruševinama uočili kampere i karavane gostiju iz Poljske, Slovačke, Češke koji za ruševine nisu previše marili. Ima šuma, ima parking, prekrasna plaža je na dvadeset-trideset metara. Ruševine ne smetaju, a dobre su za ostavit pokoji grafit u trenucima ljetne dokolice. Koliko se sjećam, ostalo je tu i nešto uvredljivih poruka.

Nije prošlo nego pola života

I, evo, nije prošlo ni pola ljudskog života, a država, vlasnik tih ljepota, konačno se domislila što bi tamo htjela napraviti i raspisala natječaj za investitora, ili strateškog partnera, kako god.

Tko pobijedi na natječaju, postat će koncesionar na 99 godina. U praksi 99 godina je isto što i vlasništvo, ali teško da bi itko pristao dati silne milijune za komad zemlje pokriven ruševinama i platiti rušenje, a da zauzvrat ne dobije barem jedan ozbiljan adut.

Rekli su da bi se do rujna moglo znati tko će postati novi gazda. Da, valjda hoće, pa bi tako negdje do 2017. ili 2018. godine, ako se u međuvremenu ne zapetlja, recimo, u imovinsko-pravnim, političkim ili kakvim drugim desetljetnim poslima, kao što se to upravo događa s hotelom “Belvedere”.

Primjera ne fali. Što god je na dubrovačkom području bilo veliko, turističko i srušeno, uglavnom je takvim i ostalo, osim iznimke hotela “Orlando” u Župi kojega će vlasnik Anđelko Leko u kombinaciji sa “Sheratonom” uskoro svečano otvoriti.

Važno je da se kreće, a i tajming nije loš. U rujnu potpisivanje ugovora, sređivanje papira i ostale aktivnosti, a negdje pred Novu godinu i izbore uz sve dostupne TV kamere svečano otvorenje radova. Taman. Još da dođu i Jarnjak i onaj njegov kolega iz gospodarstva.

antun masle