Bobica je sve popularnija delicija: neki je jedu na salatu, začinjenu s maslinovim uljem i s kap osta, neki je.....

Ukusan je bio početak prošlog vikenda u Kneževom dvoru u Stonu gdje su u sklopu programa ‘Okusi iz srca otoka‘ Regionalne agencije DUNEA poklonici zdrave hrane iz domaćeg uzgoja na licu mjesta mogli kušati bobicu na ožicu koju je pripremila čuvarica kulinarske tardicije Katija Guljelmović. Tako da barem nakratko iz duboke sjene izronila mahunarka koja se posljednjih godina iz sirotinjskog jela prometnula u cijenjenu deliciju. U ne tako davnoj prošlosti bobica je prehranjivala mnogočlane težačke obitelji iz dubrovačkog kraja i hercegovačkog zaleđa, a danas je na jelovnicima brojnih OPG-ova, pa tako i ‘Seoskog turizma Katičić‘ iz Smokovljana. Gazda Mato Katičić bobicu uzgaja u svojoj baštini, baš kako su to radili i njegovi pradjedovi:

Mato Katičić u OPG-u na jelovniku redovito ima bobicu

Bozo Radic/Cropix

- Bobica se može pripremiti na salatu i na juhu, na ožicu. Na salatu se skuha, ocijedi i može se u nju dodati zeleni luk isjeckan na sitno te maslinovo ulje, uz dodatak soli. Na juhu se bobica spravlja kao i sva ostala variva, prvo se malo prokuha, ocijedi se i odmah se mora proliti prva voda, svaki put čim provri. Nakon toga se pristavlja druga voda i dodaju ostali potrebni sastojci, sol, papar, konserva, paprika pa se kuha ‘na juhu‘ kao slanutak ili leća – priča domaćin koji pojašnjava i u čemu je razlika u konzumaciji boba i bobice:

- Bob vam se pretežito skuha dok su mahune zelene ili se oljušte zrna i tako kuhaju, svakako se bob jede ‘bez tekućine‘. Spravlja se isto kao na salatu. Bobicu s druge strane, kao i sve druge grahove, večer prije konzumacije treba pokišati u toploj, malo slanoj vodi da omekša. Na našem OPG-u uzgajamo bobicu u ovisnosti o tome kakva je za nju godina, nekad je posijemo, nekad preskočimo. Bobica inače ne voli gnojno tlo, više joj odgovara da zemlja bude što je moguće više ‘jalova‘. Bobica ne trpi ni duga kišna razdoblja, uvijek je se sijalo u neku pjeskovitu podlogu, nikako u vlažno, močvarno tlo. Previše vode može kod bobice prouzročiti gnjilež i truljenje, stvaranje maće i rđe, bolesti koja pogađa i bob – ističe Mato Katičić i upozorava kako i bobicu, na sreću ne prečesto, može napasti crna mušica.

Katija Guljelmovic sudjelovala je na manifestaciji na Okusima iz srca otoka uz bobicu na ožicu

 

Bozo Radic/Cropix

Sugovornik potvrđuje kako je starim Primorcima bobica bila među glavnim jelima na trpezi tijekom godine.

- Bobica se inače sije početkom prosinca, a guli se iz zemlje u lipnju, a potom je treba ‘istući‘. Ne može se preko nje prelaziti s konjima, niti preorati doce jer bi se zrna polomila. Postojala je posebna drvena palica kojom se na gumnu ‘tuklo‘ po bobici i to bi se istreslo. Bobica se zapravo čupa sa stabljikom, ne bere se posebno kao bob, mahunu po mahunu. Kad je sazrela, ona se poguli, donese na gumno i tek onda počne trijebiti. Ne znam može li bobica uspijevati sjevernije, na kontinentu, no sigurno je da svuda na dalmatinskom jugu povoljno tlo za uzgoj, a ima je podosta i u istočnoj Hercegovini – otkriva nam gaza Mato.

Njegov OPG ‘Seoski turizam Katičić‘ u Smokovljanima godinama nudi bobicu posjetiteljima.

- Od nje se može napraviti i lijepa juha, blenda se plod i napravi krem juha od bobice. Naši gosti vole to pojesti, isto tako i juhu od boba, sve guste juhe dobro prolaze. Jela od bobice osobno jako volim, a i svi moji u obitelji. Meni je najdraža onako, na salatu, začinjena maslinom ulje i s kap osta, prstohvat soli i malo zelenog luka – otkriva nam domaćin.

Bobica je popularna i u Konavlima, čak je bila temom velike izložbe baštinske prehrane 2017. ‘Devet baba po ledu se valja‘ Muzeja i galerija Konavala. Postav nazvan po priklama ili fritulama koje su se nekoć na krajnjem jugu pod imenom govedarice u devet prigoda pripremale na masti ili maslinovu ulju od Svete Kate do Tri kralja. Bobicu se povijesno povezuje i s danima svete Vare – Barbare u adventsko doba, 4. prosinca. O svetoj vari bi domaćice iz zaliha vadile različite vrste sjemena, poput golokuda (kukuruza op.a.), pšenice, boba, slanića, graha i leće, a broj očišćenih i probranih sjemenki u vari morao je biti neparan.