Nakon gotovo mjesec dana otoka, Irske te Ujedinjenog Kraljevstva, krajem travnja ponovno sam bio na europskom kopnu. Brod me iz Dovera prebacio u Francusku, grad Dunkirk, poznat po istoimenom ratnom filmu iz 2017.
Ljepota Bruggea
Po iskrcavanju, prvi put se susrećem s ogromnom skupinom migranata. Nalazili su se u blizini pomorske luke, pa sam pretpostavljao da tu čekaju prijevoz dalje za UK. Prolazio sam pored stotinjak njihovih šatora na rubu šume. Bližila se večer, a ja sam baš poput njih, tražio mjesto za prenoćiti pod vedrim nebom. Pronašao sam ga malo dalje od njih, na masivnoj dini, toliko velikoj da, iako se radi o nanesenom morskom pijesku, more se nije vidjelo; bilo je gotovo kilometar daleko. Ujutro sam već nakon pola sata bio u Belgiji, a krajem tog dana u Bruggeu, jednom od najljepših gradova na dotadašnjem putu. Smješten na mnogobrojnim kanalima, izgleda kao iz bajke. Tamo me ugostio stariji Brazilac, fotograf koji posljednjih godina živi u Belgiji i koji je bio u Gradu na ovogodišnjoj Festi sv. Vlaha. Zanimljivo mi je bilo pregledavati fotografije koje je tad snimio i na njima pronalaziti mnoga poznata lica. Ostao sam u Bruggeu dva dana, a zatim, nakon novih stotinjak kilometara, prošavši kroz Antwerpen, stigao u Nizozemsku; prvo u grad Bredu, a potom i u Eindhoven.
U ovom zadnjem, u trošnoj kući ugošćuje me Marijn, momak mojih godina, koji se prošle godine i sam vratio s dvogodišnjeg putovanja biciklom duž obiju Amerika. Po povratku, shvatio je koliko malo mu je zapravo potrebno da bude zadovoljan, pa je tako i došao do ove kuće u kojoj živi. Riječ je, naime, o napuštenoj kući koja čeka na renovaciju, a u Nizozemskoj postoje tvrtke kojima je zadatak da se u takve objekte ne nasele skvoteri, stoga ih iznajmljuju po jako povoljnim cijenama, ispod 200 eura.
Te večeri njegov tim igrao je utakmicu lokalne nogometne lige, a Marijn me pozvao da im se pridružim, pa sam tako nakon puno godina ponovno zaigrao na velikom nogometnom terenu. Iz Eindhovena nastavljam ‘šarati’ po zemljama zapadne Europe, gotovo svakodnevno prelazeći granice. Put me vodio u ne pretjerano zanimljiv belgijski Liège, pa gradić Bastogne, poznat po velikim bitkama Drugog svjetskog rata. Cijelo to područje bilo je okruženo prelijepom prirodom pa sam noćio prilično lagano pronalazeći smještaj u šumama pored puta. Slijedio je ulazak u Luksemburg i noćenje kod francuske obitelji koja je tamo preselila iz Pariza u potrazi za mirnijim i boljim životom. Rekoše mi kako to nije ništa čudno, te da je mnogim Francuzima i Nijemcima Luksemburg zbog puno višeg životnog standarda poželjno odredište.
Luksemburška djeca uče tri jezika
Zanimljivo mi je bilo čuti kako djeca u Luksemburgu u vrtiću pričaju i uče luksemburški jezik, potom u prvim razredima osnovne škole komuniciraju na njemačkom, a u višim razredima prelaze na francuski. Tako, do izlaska iz škole, djeca već pričaju sva tri službena jezika te zemlje. Luksemburg napuštam prolaskom kroz Schengen, svima poznati gradić smješten na tromeđi Luksemburga, Njemačke i Francuske, po kojem ime nosi cijelo europsko ‘bezgranično’ područje. Osjećao sam da se nalazim u samom srcu Europe, geografske, ali prije svega ideološke, u središtu ideja i pokreta moderne Europe. Visoki standard, besprijekorno uređene komunalije, svi na biciklima, a većina automobila na pogon električnom energijom.
Sljedećih dana vozim regijom Alsace, prateći rijeku Rajnu po granici Njemačke i Francuske, povremeno čak ne znajući u kojoj se točno zemlji nalazim. Zbog burne povijesti i ratova koji su se vodili za tu regiju, danas neka francuska sela nose tipično njemačka imena, što mi je u prvi mah bilo začuđujuće. U Strasbourgu, središte Europskog parlamenta, ulazim prateći pedesetak kilometara savršeno uređenu biciklističku stazu, što i priliči gradu koji se smatra rajem za bicikliste. Grad je to koji je poput Bruggea smješten na kanalima, a izgleda kao grad u kojem bi se umjetnici skrasili te proveli život stvarajući.
Baš takav je i obližnji Colmar, zvijezda društvenih mreža, koji je hit među influencerima zbog svojih šarenih fotogeničnih kuća. U blizini Colmara, spavao sam u šumi pored puta, te se noću više puta budio potaknut jezivim životinjskim urlicima u blizini. Uz pomoć Googlea brzo sam dokučio da je vjerojatno bila riječ o jelenima u periodu parenja. Svi naši strahovi uglavnom dolaze od nepoznatoga, a jednom kad tom nepoznatom daš poznati oblik, oni nestaju. Bio sam na pragu Švicarske, a Hrvatska sad već nije izgledala tako daleka. Poznato okruženje činilo se tako blizu i sve je svakim danom bilo sve lakše i lakše...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....