Na sjeverozapadu Švicarske i rijeci Rajni, smjestio se grad Basel, stiješnjen između dviju granica, Njemačke na sjeveroistoku te Francuske na jugozapadu. Već sam bio u urbanom dijelu grada kad sam ispred sebe vidio tablu koja je pokazivala da tek sad ulazim u Švicarsku. Granica s Francuskom, iz koje sam ulazio, doslovno je smještena na gradskoj šetnici uz rijeku. Malo nakon te table, na šetnici nailazim na dvorišna vrata s oznakom Eurosonga koji se za par dana baš tu održavao. Padala je sitna kišica, a nebo je bilo tmurno - vremenske prilike su tako dodatno doprinijele ionako tužnom dojmu koji mi je Basel ostavljao.
Gostoljubivost koja osvaja
Švicarska nije u EU, pa su mi ulaskom u nju prestale funkcionirati mobilne roaming usluge. Na glavnom trgu za 20 švicarskih franaka kupujem njihovu SIM karticu i krećem prema svega 3 kilometara udaljenom gradiću Lorrachu, koji se nalazi s druge strane granice - u Njemačkoj gdje me čekao smještaj. Preko društvenih mreža, moje putovanje je pratila Srpkinja Svetlana, koja se tamo s mužem i djecom iz Srbije preselila prije nekoliko godina. Kad je vidjela da ću prolaziti tim krajevima, javila mi se i velikodušno ponudila smještaj. Niti sam mogao, niti htio propustiti priliku upoznati nove sjajne ljude. Onaj tko tako, nepoznatom gostu otvara svoja vrata, ne može biti nego velik čovjek. No, da je svijet malen, a moć ovakvih putovanja velika, pokazuje i sljedeća zgoda. Istog dana, javljam se poznaniku Svenu, koji je oženio Župku Ivanu, a za koje znam da žive u Baselu, kako bi ih pozvao na kavu.
Daleko od kuće, sresti poznanike ravno je susretu s najboljim prijateljem. Iznenadi se kad čuje da sam u Baselu te mi da adresu da dođem kod njih na kavu. Tad shvatim da žive 2 ulice i par stotina metara daleko od Svetlane, no svejedno, u drugim državama. Popijem tako kavu u Švicarskoj, ispričam se s našima, prespavam u Njemačkoj te se sutradan opet vratim u Švicarsku. Na putu prema Zürichu potom noćim u parku koji me podsjećao na dubrovački Gradac, smješten tik poviše grada Brugga. Stižem uskoro i u Zürich, grad prepun turista i modernih restorana, smješten na sjevernoj obali Ciriškog jezera. Po pročeljima zgrada u centru vijorile su palestinske zastave te one duginih boja, prividno narušavajući švicarsku neutralnost, a ulicama su prolazili super luksuzni automobili. Imao sam dojam kako je Zürich nešto kao Amsterdam za one još dubljeg džepa. Nakon kratke šetnje gradom, nastavljam cijelog tog dana pratiti obalu jezera. Na polovici jezera, u daljini su mi se po prvi put ukazali snijegom prekriveni vrhovi Alpi prema kojima sam išao.
Zbunjena Europa
Bio sam očaran prizorom koji su stvarale takve gromade u kombinaciji s jezerom. Cijela obala jezera je, ne pretjerano, ali urbanizirana, pa sam se tog dana za pronaći smještaj morao penjati u šumicu na brijegu.
Prizori, atmosfera i pejsaži sljedećih par dana, možda su i najljepši dio cijelog putovanja. Vozio sam poljima, kružio oko jezera i penjao brežuljke, cijelo vrijeme okružen blještavo zelenim poljima kratko podšišane trave iz kojih su se izdizali alpski oštri vrhovi. Činilo se kao da su nadohvat ruke. Istim predjelom prolazili su i vlakovi, a nebom je prelijetalo sve osim ptica - sportski avioni, paraglideri, padobranci... Nakon 3 dana kampiranja, okupao sam se u ledenoj rijeci, zatim ležao na njenoj obali i unatoč nevjerojatnoj ljepoti kojom sam bio okružen - maštao o povratku doma.
Iz tih rajskih predjela prelazim u Njemačku, Bavarsku regiju koja je najšumovitiji predio Europe kojim sam prošao. Tu me u selu Kammlachu, u trošnom, ali toplom domu ugošćuje stariji Nijemac sa svojom obitelji i pruža mi uvid u kulturu, život i razmišljanja njemačkog seljaka. Bavi se prodajom drva za ogrjev te poljoprivredom, a nadodaje i kako oko kuće uzgaja patke, kokoši, te zečeve. Nakon 7 mjeseci putovanja Europom i susretanja s njenim modernim vrijednostima u koje spadaju veganstvo, vegetarijanstvo i sve što ide s woke kulturom, izgubljen sam do te mjere da ga pitam - u koju svrhu ih uzgajate? Odgovara mi s blagim čuđenjem - pa za zaklati ih i pojesti, naravno.
To je slika Europe danas, zbunjene svojim vrijednostima koja se ogleda i u tim životinjicama koje bi jedni klali i jeli, a drugi pak oblačili u suknjice te kaputiće i šetali po kafićima. Unatoč tradicionalnim vrijednostima koje zagovara, Roman (tako se zove) je jako zabrinut jačanjem ekstremne desnice u svojoj zemlji. Garaže su mu prepune njemačkih traktora koje mi ponosno pokazuje, no onaj najnoviji ipak je indijske proizvodnje i na primjeru toga mi govori kako je zabrinutiji no ikad za njemačku industriju koja polako gubi korak, a o kojoj ovisi dobar dio države.
NASTAVLJA SE...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....