Lloret de Mar je isključivo destinacija, ali ni za nas u Hrvatskoj opasnost nije prošla

Prelazim dno Pirineja, planinskog lanca koji čini granicu Francuske i Španjolske. Hladnoća Francuza, jezik koji ne razumijem, njihovo nepoznavanje engleskog, skupoća, te nimalo fascinantna priroda, učinili su da ih se jedva dočekam riješiti i ući u Španjolsku.

Privatni album

Malo nakon granice, u mjestu Palafrugell, ugošćuje me starica, Britanka Kathleen koja tu živi sama već četrdesetak godina, otkako je došla i zaposlila se u školi kao učiteljica engleskog jezika. Nije je puno zanimalo tko sam, kamo ću ni otkud dolazim. Pričala mi je kako je nedavno putovala s grupom umirovljenika u Sofiju i kako joj se nije svidio taj grad, hoteli su loši, a muzeja je premalo.

Kao nepozvan gost

Nije bio dan poslije ponedjeljka, ali udavila me Sofijom; preuredio bih Balaševićevu pjesmu da sam mogao. Može zvučati nezahvalno, ali nisam se osjećao ugodno te večeri. Bilo je nečeg aristokratskog kod te gospođe što mi je davalo naslutiti kako me gleda svisoka i odmjerava svaki moj pokret. Ugostiti putnika, za nju je značilo okoristiti se i dobiti nekoga tko će zadivljeno slušati o njenim putovanjima. Zajednice poput ovih, na kojima nalazim ljude koje će me ugostiti, služe za razmjenu kultura, iskustava i upoznavanje ljudi. Prvotni njihov cilj nije besplatno spavati, već naučiti nešto novo, čuti zanimljivu životnu priču, napuniti se energijom i pozitivom koju nečija gostoljubivost odašilje. Kod Kathleen sam se na momente osjećao kao teret i nepozvani gost, pa sam ujutro otišao na neki način prazniji i razočaran.

Dvije perspektive

Sljedećeg dana stižem u Lloret de Mar, turističko odredište stotinjak kilometara istočno od Barcelone, mjesto u kojem sam prije petnaestak godina bio na ekskurziji. Ostao sam dva dana, promatrajući ga iz dvije različite perspektive. Jedna je romantična i nostalgična, kroz koju sam ponovno proživljavao gotovo zaboravljene dane dječaštva i mladosti. Šetao sam po plaži na dnu grada, istoj onoj na koju smo odlazili na noćna kupanja, tražio klubove kojih sam se sjećao, pronalazio ih i dalje žive i nepromijenjene, uz razliku da ovaj put u njih nisam zalazio. Stajao sam ispred hotela u kojem smo najmanje od svega spavali i dugo ga promatrao, sa sjetom se prisjećajući prijateljstava koja su s tom djecom odrastala, mijenjala se i na koncu većinom nestajala.

Privatni album

Druga perspektiva je ona koju tad kao dijete nisam primjećivao, a danas me zapanjuje. Taj grad ima tridesetak tisuća stanovnika, dok se ljeti pojača za dodatnih dvjestotinjak tisuća turista! Takav je najbolji primjer potpune devastacije mjesta od masovnog turizma, nešto u čemu je ovaj dio španjolske obale vjerojatno svjetski prvak. Ulice su prekrcane betonom i objektima do kojih nerijetko vode nerealno okomite, naknadno probijane uzbrdice. Na svakom koraku zasljepljuje blještavilo jeftinih reklama, očit je nedostatak osnovne infrastrukture, zelene površine gotovo da i ne postoje, ali zato postoji nebrojeno puno ugostiteljskih objekata, noćnih klubova, suvenirnica i svega što već ide uz turizam tog oblika.

Ako se pitate kako je došlo do toga, odgovor je poprilično lagan. U drugoj polovici prošlog stoljeća ovaj gradić je, kao dar s neba, počeo dobivati turizam. Potražnja je ekspresno brzo rasla, a to je pratila i ponuda, no ne i spora birokracija, pa su zgrade, apartmani, hoteli i restorani, legalno ili nelegalno, ali uvijek pogurani kapitalom, nicali poput gljiva poslije kiše.

Mjesto kakvo ne želite

Kad je napokon i posljednji stanovnik poželio iznajmiti svoj stan i baviti se turizmom, ponuda je napokon prešišala potražnju, pa su sukladno tome i cijene krenule padati, te dovele do turizma na koji je danas i zauvijek Lloret de Mar osuđen. Grad koji je nekad postojao, danas je tek destinacija, i to prvenstveno za ekskurzije. Mjesto jeftinog noćnog provoda, sunca, mora, pijanih tinejdžera i lude zabave. Ne zvuči kao mjesto u kojem bi željeli živjeti. Ne zvuči kao mjesto u kakvo bi željeli da se ijedan, a kamoli vaš grad pretvori.

Privatni album

Priča je to cijele ružne i devastirane španjolske obale, Costa Brave koju sam pratio sve do Barcelone, ali i poslije nje. Prizori su to koje bi svaki akter našeg turizma trebao doživjeti, promatrajući ga sa sviješću da opasnost ni za nas nije prošla.

Scenarij španjolske obale vjerojatno je samo pukom srećom i spletom okolnosti izbjegla naša obala u razdoblju s kraja dvadesetog stoljeća. Dobili smo priliku, s velikim vremenskim odmakom, da iz tuđe pogreške učimo, no pitanje na koje još nismo dali odgovor jest - hoćemo li i želimo li uopće naučiti ili ćemo nastaviti služiti Bogu novcu, pa dok traje, traje?

NASTAVLJA SE...