Mlada Dubrovkinja Carolina Barbarić završava studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u klasi Matka Vekića. U žižu medijskog zanimanja došla je nakon velike jubilarne izložbe natječaja Erste fragmenti, u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti. Na izložbi su postavljeni najbolji radovi nove generacije mladih umjetnica i umjetnika, najnovijeg natječaja, među njima i Carolinin. Već je iz toga jasno kako je izabrala pravi karijerni put.
- Od kad znam za sebe imam taj afinitet prema vizualnom stvaralaštvu, točnije slikarstvu. To je izraz koji me pratio od najmanjih dana, samo što je tad to imalo malo drugačiju ulogu nego danas. Sjećam se da mi je crtanje bila nekakva vrsta ostvarivanja mojih želja, tako da bi to bio prvi fizički oblik onog nečeg o čemu sam sanjala. Na papiru je uvijek bilo sve moguće. Isto tako moram napomenuti da je to nešto što prirodno teče u mojoj obitelji. Otac i majka, također nose taj dar u sebi, pa su ga prenijeli i na nas djecu. Moja sestra Sunčana i ja, svjesno smo nastavile dalje tom putanjom. Danas taj senzibilitet pretačem na platna velikih formata, u kojima istražujem, povezujem, rušim i nadograđujem elemente kojima želim iskomunicirati začudnost i otvorenost ka samom postajanju.
Na Vašim slikama dominiraju pejzaži, je li to neka trajna preokupacija i inspiracija?
Pa čak bih rekla da je to bilo više u prošlom ciklusu, sada se već otvorila figuracija u ovim novijim slikama koje ću izložiti u rujnu mjesecu na diplomskoj izložbi u Zagrebu. Pejzaž za mene ima zanimljivo mjesto u srcu, kad kažem pejzaž ne mislim na doslovno prikazivanje one horizontalne perspektive prirode. Volim što ta riječ nosi u sebi i sa sobom. Pejzaž može biti zamjenica za puno toga. U tome pomaže poezija, koja je usko vezana sa slikarstvom. Što se tiče trajne preokupacije u motivima, o tome ne mogu zasigurno pričati ovako mlada, naklonjena promjenama i rastu. Mislim da se ti zaključci donose pred kraj jednog kreativnog života, onako s odmakom... Ono što mogu reći jest to da me inspiriraju svakidašnje situacije, banalni prizori, jednostavne pojave, u biti sve što me okružuje, pa se onda u interpretaciji koristim asocijativnim razmišljanjem kako bi produbila početni smisao motiva.
Aktivni ste na društvenim mrežama, koliko je to danas važno za umjetnike?
Mislim da je to od velike važnosti, to je isto jedna vrsta izlaganja, koja danas nudi puno toga: brzu viđenost, konekcije pa i prodaju. Autor je odgovoran za svoj rad, jednom kad je rad gotov, treba ga pokazati ako želi da taj rad živi, tj. zaživi. Isto tako treba imati na umu da na tom šarolikom pladnju društvenih mreža, ima svakakvih pristupa i deklaracija. Bitno je imati otvorene oči i biti kritičan, postavljati sebi pitanja. Također, koliko god internet pomaže toliko i odmaže, stvara konstantno zasićenje i pretvara sve u konzumerizam koji stalno traži novo. To je alatka kao svaka druga i treba je biti svjestan, da ti koristiš nju, ne ona tebe.
Na likovnoj koloniji u Makarskoj radili ste ulja na platnu iz serije "Žega", tema turističke sezone bliska vam je kao slikarici iz Grada? Kako vi doživljavate te ekstreme ljetnog i zimskog Dubrovnika?
Na likovnoj rezidenciji, bavili smo se temom masivnog turizma koji pogađa prostor Makarske. Meni je ta tema bila bliska, zbog samog mi rodnog Dubrovnika. Te ekstreme doživljavam kao zrcalo nas samih. Ti ekstremi ukazuju na naš interes, što cijenimo, što postavljamo sebi kao zadanu normu po kojoj živimo. Kroz slikanje ciklusa ‘Žega’ htjela sam osvijestiti da su te norme nametnute, da nisu nužne. Sve se da promijeniti ako si hoćemo bolje, a pitanje je što smatramo boljim?... Umjetnost je tu da postavi pitanje, a publika ima pravo na svoj odgovor.
Je li Carolina u Gradu i negdje drugdje ista Carolina, negdje ste izjavili da to nije tako?
Ma joj, logično je zapravo! Naravno da okolina potiče promjene. Čak ne trebaš ni pretjerano puno promijeniti destinaciju, ako odeš iz hladne sobe u toplu, drugačije ti je. Svi volimo komentirati kako je nebo lijepo kad je plavo bez ijednoga oblačka, a isto tako znamo što nam čini jugo! Kamo li neka velika promjena, odlaska iz jednog mjesta u sasvim drugo mjesto, gdje se ti faktori mijenjaju na svim mogućim razinama. Treba samo otkriti kakvo podneblje i okruženje budi ono najbolje u nama i to uzeti bez premišljanja! Nije da govorim da sami ne možemo birati svoje raspoloženje, samo naglašavam da neki uvjeti u tome mogu dodatno pomoći ili odmoći.
Kad ste u Gradu, kako provodite vrijeme? Radite li više nego kada ste u Zagrebu?
Kada sam u Gradu, provodim vrijeme sa svojom velikom obitelji. Viđam se s dugo ne viđenim prijateljima, lutam u duge šetnje, na kave, u kina i slično. Grad mi je mjesto u kojem punim baterije, ondje sam na svome, tu upijam i dišem. Ne slikam toliko, više hodam uokolo s fotoaparatom pa snimam i fotkam neke sebi zgodne prizore i tako skupljam i pohranjujem za one sive dane u Zagrebu. Zapravo, kad slikam, onda je to uvijek akvarel u pitanju, nosim ga sa sobom jer mi omogućava brzo skiciranje i zabilježavanje određenog ambijenta, kojeg kasnije temeljito razrađujem u slikanju. Jedno od najdražih mjesta mi je Gradac i Danče, Gradac je sigurno najljepši park na svijetu! Posebna mi je ta njegova razgranata zimzelena šuma iza koje navire čisti horizont otvoren ka samoj slobodi. Isto tako kad sam doma, vraćam se svojoj drugoj ljubavi a to je klavir. On mi je uvijek bio filter kad bih se zasitila slikanja. To je ono što mi zbilja fali u Zagrebu, ali i to ću ubrzo popraviti!
Planirate li se nakon studija vratiti ili otići negdje drugdje iz Zagreba?
Plan mi je otići na stručnu praksu, po glavi mi se vrti Portugal, Italija ili Španjolska. Zove me topli Mediteran. Zasitila sam se kontinentalnosti, nakon studiranja u Zagrebu i u poljskom Krakowu. Stručna praksa program je na koji se ide nakon stjecanja diplome, vrsta razmjene u kojoj se stječe novi sklop vještina. Vremenski može trajati od šest mjeseci do punih godinu dana. Što se tiče vraćanja u naš dakako predivni Grad, to još uvijek odgađam za daljnju budućnost, ne nudi mi ono što tražim za dugoročni period. Nažalost, nema kulturnu snagu kao nekad, previše su se prodale neke vrijednosti. Svaka čast onima koji se trude popraviti situaciju! Voljela bih sudjelovati, no sada je vrijeme da nahranim svoju radoznalost. Jednoga dana, svakako!
Radovi su vam otkupljeni za Erste Fragmente, u kojoj mjeri na hrvatskoj likovnoj sceni postoji potpora, posebice za mlade umjetnike. Postoji li sustavna podrška?
To je za mene bila odskočna daska. Erste Fragmenti su jedan od najboljih natječaja za mlade umjetnike. Nude financijsku potporu, koja je strašno zapostavljena u svijetu izlaganja. Nudi kvalitetno mjesto izlaganja svojih radova, što otvara vrata širokoj publici, poznanstvima te pozivima za nove suradnje. Potpora dolazi tamo gdje ima rada i truda, pa sad. Koliko daš, toliko dobiješ, ma da je sve to subjektivno. Trendovi i marketing igraju veliku ulogu. Treba ostati svoj i sjetiti se zašto smo u svojoj profesiji. Sustavna podrška? Ona se isto ne daje bilo kome, trebaju zaslužiti. Ne možeš se baš sad nametnuti neopravdano. Naravno da se to događa. Ali zato je tu vrijeme, ono je najbolji pokazatelj kako u životu tako i u umjetnosti, ono što valja i što je iskreno, zaživjet će. Dobra umjetnost živi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....