Nakon odlaska od domaćina Oliviera, kratko svraćam u Ajaccio, na glavnom trgu pijem kavu od 4 eura poput pravog blesavog turista pa nastavljam dalje. Cilj mi je Bastia, udaljena 300-tinjak kilometara, smještena na samom vrhu Korzike. Otamo voze trajekti za povratak na kopno. Tih sljedećih dana, vrijeme provodim uživajući u lijepom vremenu, naizmjenično prelazeći mnogobrojne prijevoje i uživajući u spustevima. Spavam na potpuno pustim plažama koje vrlo lako pronalazim, za razliku od povoljnog smještaja koji sad puno teže nalazim nego na Sardiniji.
’Najljepše’ mjesto na otoku
Uočavam razliku između Korzike i Sardinije, dva susjedna, ali vrlo različita otoka. Sardinija je mjestimice već postala preizgrađena, potpuno okrenuta turizmu i puna smještajnih kapaciteta, dok se Korzika uspjela oduprijeti takvom naletu turizma, pa je veći dio obale još netaknut. Tamo gdje i ima turizma, on je umjeren, ne čini se masovan, pa su stoga i cijene poprilično visoke, čak i u posezoni.
Vozeći se Korzikom, nalazio sam puno manje naseljenih mjesta, ali ona kroz koja bih prolazio i dalje su bila puna lokalaca, te mi se činilo da ljudi tu zaista zapravo žive, što nije baš bio slučaj na Sardiniji. Tamo je bilo jako puno mjesta gdje mi se činilo kako vlasnici kuća zimi odlaze živjeti drugdje, pa je dobrim dijelom taj otok ostavljao dojam tuge i pustoši. Pusta naselja Sardinije odisala su tugom, dok su prazni predjeli Korzike bili samo prirodno pusti, prekriveni prirodom, tihi i mirni. Osjećao sam se puno ugodnije u takvom okruženju na Korzici.
Po odlasku od Oliviera, spomenuo mi je mjesto imena Piana, govoreći kako je to najljepše mjesto na cijelom otoku. Prilikom ulaska u selo, ništa mi nije bilo jasno. Smješteno je u brdima, pogled puca na more, ali ni po čemu nije bilo posebnije od drugih sela. Već sam napustio Pianu, pomalo razočaran, kada je krenulo. Počeo sam ulaziti u područje imena “Calanques de Piana”, odnosno klanaca Piane, koji su zaštićeni dio UNESCO prirodne baštine unutar zaljeva Porto. Bilo je to desetak kilometara najljepše prirode koju sam u životu vidio. Sa svih strana bio sam okružen oštrim crvenim granitnim stijenama, a kotrljao sam se uskom cestom koja je vijugala usječena unutar njih. Sve vrijeme pogled mi je preko stijena pucao na pučinu i tako tvorio nevjerojatni pejsaž. Te večeri smjestio sam se na udaljenoj plaži s koje sam u daljini vidio klanac kojim sam tog popodneva prolazio.
Nesigurni Marseille
Nakon dva dana konačno stižem pred Bastiju, no s krive strane otoka. Bastia je bila na istočnoj obali, a ja na zapadnoj, pa sam za doći do nje trebao ‘presjeći’ otok po širini. Radilo se o svega petnaestak kilometara, no i o brdu od 600 metara visine, s čijeg vrha se vidjela Bastia kao na dlanu. Tamo me putem Couchsurfing aplikacije ugostila Emma, djevojka sa sjevera Francuske koja tu živi i radi. Kod nje sam odmarao dva dana i istraživao gdje ću dalje, u koji ću se grad na kopnu prebaciti trajektom. Izbor je pao na Toulon, grad na jugu Francuske do kojeg je noćni brod vozio desetak sati i u zoru me ponovno iskrcao na kopno. Bio sam sedamdesetak kilometara udaljen od Marseillea, pa sam odlučio tamo se zaputiti. Mnogi poznanici sugerirali su mi da se posebno pazim u Marseilleu. Nisam puno mario za to, nekako uvjeren da su iskustva individualna i kako ne treba generalizirati kad je riječ o sigurnosti gradova.
Sumnjivci iz geta i svađa u sobi
Je li to bila slučajnost ili ne, ne znam, ali ispostavilo se da sam se zaista imao čega paziti. Navigacija me u staru luku vodila kroz getoizirani dio, prljavim starim ulicama prepunim jako sumnjivih tipova. U jednoj od njih, tog kasnog popodneva biciklom sam prolazio pored gradske tržnice kad se ispred mene pojavio kamion i zapriječio mi prolaz. S desne strane bio sam zagrađen zidom, a lijevo i iza mene bilo je prepuno ljudi. Sišao sam s bicikla, čvrsto ga držeći i pazeći da mi netko u gužvi ne ukrade neku od torbi s njega. Upravo u tom trenu, lijevo od mene od gomile ljudi krene prvo žamor a onda i masovna tučnjava. Tridesetak mlađih momaka, naočigled afričkog podrijetla, krenulo se šaketati, a preko tržnice je počelo letjeti voće, povrće, gajbe i stolice. Tad napokon i vozač kamiona užurbano krene naprijed sa svojim vozilom te tako meni oslobodi prolaz i izlaz iz totalno lude situacije. Da upotpuni sliku Marseillea, te večeri u hostelskoj sobi u kojoj sam odsjeo, u 3 ujutro probudi me glasna svađa, gotovo pa tučnjava dvoje ljudi koji su spavali u krevetima do mojih.
Sljedećeg jutra, jedino što sam imao na umu bilo je taj dan odvoziti što više kilometara i maknuti se što dalje od Marseillea.
NASTAVLJA SE...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....