U kasnu večer prvog dana mjeseca travnja, nakon 30 sati vožnje trajektom iz španjolskog grada Bilbaa, iskrcavam se na jug Irske, u maleno mjesto imena Rosslare. Sutridan mi se tamo pridružuje Miho, prijatelj iz srednjoškolskih klupa, koji posljednjih 9 godina živi i radi u Irskoj. Sljedeća 3 dana zajedno bicikliramo do gradića Naasa pored Dublina, gdje živi sa svojom ženom - Španjolkom Andreom. Kod njih ostajem 10-ak dana i punim se energijom za nastavak putovanja. U Irsku sam išao ponajprije kako bi se vidio sa ovo dvoje sjajnih ljudi, a onda i jer sam se iz Dublina mogao lako prebaciti za Ujedinjeno Kraljevstvo, što sam i učinio, ponovno trajektom, iskrcavši se u gradić Holyhead u državu Wales.
Prvi dojam na otoku bio je potpuno očekivan - kiša i jako visoke cijene svega. Visokim cijenama smještaja, doskočio sam koristeći se ponovno biciklističkom zajednicom, pa sam sve dane boravka u Walesu spavao kod nevjerojatno gostoljubivih ljudi koji su me ugošćavali. Premda se putem zajednice warmshower putniku nudi samo smještaj, kod svakog gostovanja ljudi su me dočekivali sa večerom, a ispraćali doručkom. Prvu noć spavao sam kod jedne obitelji, na podu malenog spremišta sportske opreme, no kada ste putnik na putu poput mojega, bilo kakav krov nad glavom vam je poput najboljeg hotela. Sutradan sam prošao kroz mjesto sa najdužim imenom u Europi, koje se zove točno ovako: Llanfairpwllgwyngyllgogerychwyrndrobwllllantysiliogogogoch.
Uskoro nakon tog mjesta, ulazim u zonu nacionalnog parka Snowdonia, jednog od najpoznatijih prirodnih područja u Velikoj Britaniji, poznatog po planinskim pejzažima, jezerima i dolinama. Takav kraj uvijek obećava prelijepe krajolike, mnoštvo fotografija ali i još više uzbrdica te teških biciklističkih dana, pogotovo kada su spojeni sa kišom koja me i dalje pratila. Tog dana, po izlasku iz Snowdonie, noćio sam u malenom selu duboko u brdima, kod Chrisa, čovjeka koji se u umirovljeničkim danima bavi gorskim spašavanjem planinara iz okolnog područja. Tog dana kada sam dolazio kod njega, baš je bio na intervenciji, stoga mi, potpunom neznancu, kratko porukom javi gdje se nalazi kuća, te kako da uđem. Ja se smjestim, a Chris se pojavi oko 9 navečer, umoran od cjelodnevnog napora, te krene spremati večeru meni u čast. Ujutro, prije nego ću krenuti, spremi mi doručak, te nadoda kako se ranije probudio, pa je očistio i podmazao lanac na mom biciklu. Ostao sam bez riječi. Tog dana do sljedećeg domaćina, trebao sam voziti 160 kilometara.
Znao sam da će biti teško izvedivo jer je to puno veća udaljenost no što sam inače vozio, no iz nekih očito mazohističkih razloga privlače me izazovi poput toga. No, ono što nisam primjetio pri planiranju rute tog dana, bila je iznimna visinska razlika koju je trebalo odvoziti, čak 3000 metara, što je jako puno, čak i za ozbiljnije bicikliste od mene. Uspio sam stići na odredište, no već duboko po mraku, oko 22 sati. Bio sam potpuno iscrpljen, kao nikada do tad u životu, toliko da sam pred spavanje, od umora dobio vrlo visoku temperaturu. Predraga žena imena Juls, koja me ugostila, vidjevši me, ponudi mi da ostanem i još jedan dodatni dan te odmorim pred nastavak. Iz razgovora koje smo vodili dok sam bio kod nje, u pamćenju mi ostaje neizmjerni optimizam i životna energija koju odašilje, pa mi tako reče kako planira biciklom voziti višedevne ture barem još narednih 15 ak godina, dapače sigurna je u to. Premda to može zvučati samouvjereno i s visoka naspram života i priča koje samo on zna slagati, s takvim pogledom na budućnost, ova žena sve i da je u krivu, živi ispunjenu i zadovoljnu sadašnjost. Dvjestotinjak kilometara puta prema jugu i stižem u Cardiff, glavni grad Walesa, i grad koji je vrlo blizu engleske granice prema kojoj sam krenuo.
Točno na Uskrs, prelaskom preko mosta koji premošćuje Bristolski kanal, ulazim u Englesku. Prvi veliki grad u koji sam dobiciklirao bio je Bristol. Već na prvu mi se svidio taj grad i neki industrijski, radnički štih kojim je odisao, a koji pak obično biva usko povezan sa modernom umjetnošću i kreativnošću koja se onda rađa u takvim gradovima. Umjetnik Banksey, koji je
poznat po svojim uličnim grafitima, a kojem se ne zna identitet, većinu svojih djela je naslikao baš na zidovima tog grada, stoga se vjeruje i da je rođen tu. Šetao sam gradom, tražio grafite i nekako u sebi, gotovo nevjerujući razmišljao- čovječe, dobiciklirao sam do Engleske.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....