Četvoro članova HPD „Sniježnica“ uspelo se na najviši i najaktivniji europski vulkan Etna na Siciliji. Bila je to kruna osmodnevnog putovanja po Italiji. Putovanja od gotovo dvije tisuće kilometara prepuna UNESCO gradova i povijesnih lokaliteta, ali i s tri uspona.
Nakon što je HPD donio odluku o otkazivanju izleta u Maroko, valjalo je naći alternativu. Kako to u HPD već biva, zamjenski je izlet brzo pronađen - i to u svega 3 dana - dva najpoznatija talijanska vulkana i otočni vrh s nekoliko UNESCO lokaliteta na putu do svih njih.
Automobilom smo se ukrcali na trajekt iz Grada do Barija gdje smo stigli zajedno s mrakom. Kao prenoćište odabrali smo gradić Casamassima. Pokazalo se to odličnim izborom. Gradić udaljen od Barija svega 40-ak minuta vožnje ponudio je izvrsnu pizzu. „Samo“ 65 različitih varijanti ovog talijanskog jela u izvedbi picajola Ciccio Peponea i to za cijenu najmanje upola od naših, visoko je podiglo letvicu kvalitete ovog jela. Ujutro smo krenuli na drugu obalu - prema Sorrentu, gradu prijatelju našeg Grada. Usput smo obišli dva turistička bisera i UNESCO cjeline- Alberobello i Materu. Iako atraktivni oku, posebno mnogo veća Matera, ova su dva lokaliteta pokazala sve ono čemu svjedočimo i doma, a odnosi se na loše strane turizma. Sve je mnogo skuplje nego u drugim dijelovima Italije. Ali nije samo do cijene nego i do kvalitete i kvantitete. Hrane, naravno. Ipak, ulice Matere, kuće i špiljski objekti u kojima se donedavno živjelo, prekrile su loše dojmove. Kasno popodne krenuli smo prema Sorrentu gdje smo došli oko 8 navečer. Sorrento nije velik grad (nalazi se južno od Napulja), ali je nekako uređen i skladan. Iskoristili smo ga kao bazu za dva sljedeća dana. Prvi dan smo iskoristili za uspon na Vezuv (1281 metar visine) te obilazak Pompeja, grada od 20-ak tisuća ljudi koji je taj isti Vezuv 79. godine potpuno prekrio lavom. Na usponu, koji je, nakon dva kilometra asfalta, zapravo široka staza do ruba kratera, je bilo stotine turista. Vezuv je dominantna kota na tom dijelu, pa se sa njega pruža izniman pogled na Napulj, Pompeje i širu okolicu. Nakon toga smo se spustili i krenuli vidjeti kako izgleda rimski grad koji je u svega nekoliko minuta nestao pod lavom i pepelom Vezuva. I fascinantan je. Sve te ulice, palače, kuće, vinogradi, teatar, trgovi i hramovi svjedoče o impozantnosti rimske civilizacije. Dok se neki i dan danas bore s odvodnjom na ulicama, Pompeji su je uredno i funkcionalno imali prije dva tisućljeća.
Sljedeći dan smo se ukrcali na trajekt za otok Capri preko puta Sorrenta. Automobilom tamo samo mogu otočani, opskrba i žurne službe. Ostali. Na noga. Iz Marine grande tako smo čekali na lokalni minibus koji preko Caprija vodi u Anacapri. Vožnja tim minibusom uskim i strmim otočnim ulicama prava je avantura. Ulice su iznimno uske i pune raznih vozila u oba smjera. No, to vozačima ne predsatvlja problem, pa oni jure kao sumanuti. Tako da je prava divota iskrcati se iz prenatrpanog minibusa. Do 589 metara visokog vrha Monte Solaro vodi i žičara. Jasno, mi smo se odlučili za sat vremena uspona planinarskom stazom. Pogled s vrha nam je opet ponudio Napulj, dominantni Vezuv, stjenovite otočne hridi te pučinu. Spustili smo se drugom stazom i tako napravili krug do Anacaprija. Ponovo luda vožnja minibusom, trajekt te vožnja prema jugu. Kako do Sicilije ima skoro šest sati vožnje, odlučili smo se na prenoćište negdje po prilici na pola puta. Odabrali smo Morano Calabro, gradić koji oduševljava svojom ljepotom, a nalazi se na gotovo sedam stotina metara nadmorske visine. Iako ima svega nešto više od četiri tisuće stanovnika ovaj nas je gradić dojmio- kako ljepotom tako i ljubaznošću stanovnika.
Ujutro smo nastavili vožnju preko Calabrije prema Siciliji. Iz gradića Villa San Giovanni smo trajektom prešli u Messinu te za 40-ak minuta došli do odredišta - grad Taormina. Smjestili smo se na prilazu gradu tako da nam je on s tarace izgledao kao na razglednici. Izlasci sunca iz mora bili su nam dodatna neobična atrakcija. Čim smo se smjestili krenuli smo u obilazak Taormine i to prema uputama našeg ljubaznog domaćina Santija. Taormina ima na ulazu veliku javnu garažu, a od nje dalje ne možete automobilom. Tu je zato besplatan autobus do centra grada. Grad je na visini, a njegova atrakcija - otočić Isola Bella dostupan je žičarom. Naravno, opet smo se odlučili za pješačenje do otočića. Na plaži smo osjetili kako je to kad vas okruže masažerke s Tajvana, koje vas pošto-poto žele „odraditi“. Makar jednu ruku ili nogu, ako ne već leđa. Otočić je dostupan „na noga“, ali samo ukoliko podvijete nogavice i skinete obuću. Potom smo se vratili u grad. I u njemu, šetajući ulicama, naletjeli na grupu umirovljenika - iz Grada! Malo ćakule i razmjene informacija o izletima i boravku i nastavili smo dalje.
Sutradan smo krenuli prema Etni. Vulkan koji sa svojih 3340 metara dominira Sicilijom. Vozeći se prema mjestu Piano Provenzana, odakle kreće uspon, gledali smo u oblake koji su se nadvili nad vulkanom. Iako je u Taormini bilo oko 25 stupnjeva i sunčano, uskoro smo osjetili i prve kapi kiše. Dolaskom u Provenzanu vjetar je bivao sve jači, a kiša se pretvarala u ledenu prijetnju. Ipak su nas ukrcali u nešto između autobusa i kamiona te smo krenuli uzbrdo. Nakon dvjestotinjak metara visinskog upona ušli smo u maglu. I kiša je postajala sve jača i, nošena jakim vjetrom, padala je gotovo pa vodoravno. Vodiči su nam rekli da bi između 9 i 12 sati trebao biti „džep“ u lošem vremenu, pa da bi se ipak mogli penjati. Došli smo na preko 2500 metara i stali čekajući kako će se vrijeme razvijati. Nije bilo šanse da nastavimo uspon. Vozilo se okrenulo i vratilo nas natrag. Srećom, znajući da se nikada u planini ne može pogoditi vrijeme, ostavili smo rezervni dan za uspon. Sutradan. A taj smo dan proveli uživajući u slanim i slakim delicijama gradića Linguaglosso da bi popodne krenuli u gradić Savoca. Na prvu možda zvuči nepoznat gradić, ali kad se malo progugla otkrijete da je to gradić u kojemu je sniman antologijski Coppolin „Kum“. Il padrino. Gradić je udaljen svega 20-ak kilometara od našeg smještaja pa smo bez razmišljanja krenuli tamo. Da ugođaj bude pravi, tijekom uspona prema Savoci na mobitelu smo pustili muziku iz „Kuma“. Osim bara „Vitelli“ u kojemu je film sniman, obišli smo i cijeli ovaj srednjevjekovni gradić. Prošetali ulicama i obišli iznenađujuće mnogo velikih crkvi i romaničku katedralu. Ipak je ovo gradić za nešto manje od dvije tisuće stanovnika. Tako da nam je loše vrijeme na Etni ponudilo priliku da posjetimo ovaj izniman gradić.
Sutrašnji dan je bio nova prilika za uspon na Etnu. Vrijeme je ovaj put bilo fantastično. Sunčano i sa slabim vjetrom. Svakako, na rubu kratera je bilo nula stupnjeva, što je s vjetrom davalo dojam blagog minusa. Tog dana nas je bilo jako puno na usponu tako da smo do polazne točke išli s dosta vozila. Međutim, samo nas je malo odabralo povratak „na noga“. Jedva dvije grupice po devetoro nas. No, bio je to odličan izbor i tih 12 kilometara planinarenja sa spustom od preko dvije tisuće metara (s 3340 na 1100) nezaboravno je iskustvo. Jurcanje nizbrdo sitnim vulkanskim pijeskom, upoznavanje s neobičnom vegetacijom te slušanje priča o Etni i Siciliji od našeg vodiča Santija. A vrh vulkana posebna je priča. Vodič nam je kazao kako 10 posto svega što izađe iz svjetskih vulkana izlazi iz Etne. A to što izlazi, osim sumpora, nevjerojatno je – odvratno. Kako je vjetar na vrhu mijenjao smjer tako bi nas svako malo potpuno prekrio dim iz vulkana. Otišli smo i do trenutačno najvišeg vrha Etne, vrha koji je izornio s posljednjom erupcijom - prošle godine. Vodič nam je rekao kako kod svake erupcije izroni tako neki vrh koji se potom uruši. A onda s novom erupcijom izađe neki novi „najviši vrh“. Prilikom povratka Santi nam je pričao o posljednjoj velikoj erupciji, onoj iz 2002. godine. Mogli smo gledati „rijeku“ kuda se lava spuštala s vulkana i koja je odnijela sve pred sobom - pa tako i sve nastambe u Piano Provenzano. Pokazivao nam je kratere iz kojih je lava sukljala, njih 25 samo u jednom dijelu planine. Inače, oko cijele Etne ima oko devet stotina kratera. Naučili smo i na kojim sve otocima uz Siciliju ima aktivnih vulkana, za što je sve dobra vuklanska zemlja i gdje je najveći nasad pistacija na otoku. Sve se to lijepo moglo vidjeti dok smo se spuštali.
Kako smo morali mijenjati dan za uspon na Etnu, valjalo nam je nakon uspona krenuti prema Bariju. Budući smo tek oko 17 sati sišli s Etne, nakon šest sati planinarenja, odlučili smo prenoćiti negdje usput. Odabrali smo Cosenzu, kalabrijski grad koji postoji još iz vremena Grka i Rima, a ima oko 70-ak tisuća ljudi. Tu nas je po prvi put ozbiljno uhvatila kiša. No, nije spriječila da sjajan dan s usponom na Etnu završimo s najboljom pizzom napolitanom na cijelom izletu. Ranom zorom smo krenuli odraditi posljednjih 270 kilometara svoga puta po Italiji. Put do trajekta u Bariju.
Dakle, iako formalno zamjenski izlet, put po Italiji s usponom na najviši vulkan Europe, pokazao se kao pun pogodak. Obzirom na proživljeno i doživljeno, gotovo je sigurno da to neće biti posljednji posjet HPD „Sniježnice“ Etni i Siciliji. Jer, kad nam se svidi, nema nas đe ne dođemo ponovo!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....