Alpe. Posljednjih dana sam pedalirao prema njima. Osjećao sam se poput konjanika koji jaše prema nemilosrdnoj protivničkoj vojsci, a uzbuđenjem naziva ono što se jednako tako može nazvati i strahom. Bio sam negdje između Njemačke i Austrije, dan vožnje od Salzburga i dva dana od jedne od najljepših panoramskih cesta - Grossglockner Strasse. Jako sam želio ‘ispenjati’ tu cestu koja na najvišoj točki prelazi 2.504 metara nadmorske visine, a s koje pogled sa svih strana puca na planinske vrhove, među kojima je i najviši vrh Austrije - Grossglockner.
Zaokret prema Salzburgu
Nebo je pak, u svakom smislu, za mene imalo druge planove. Premda je bila sredina svibnja, na tim visinama padao je snijeg praćen vjetrom, pa je ta cesta, za koju se inače plaća i ulaznica - biciklima bila zatvorena. Obećao sam Grossglockneru da ću ga posjetiti nekom drugom prilikom, pa zaokrećem prema Salzburgu - Mozartovom gradu koji je ime dobio po okolnim rudnicima soli, zbog čega su ga stari Hrvati nazivali i ‘Solnograd’.
Dan je bio tmuran, a ja umoran, nikakav, bezvoljan. U nekom malom naselju stajem u kafić skloniti se od kiše. Prilazi mi neka draga starica, potom još jedan čovjek, oduševljeni putem koji sam do tu prošao. Samo sam ih saslušao, onako emotivno potpuno prazan. Svi imamo loše dane, ali posebno su nezgodni kad te pogode ovako na putu, gdje nemaš nikoga svoga i gdje ti je sve strano. Kod kuće u tim trenutcima uvijek imamo nešto za pobjeći od svoje tmine: Netflix, društvo, alkohol, posao, krevet, što već koga čini sretnim. Ovdje izbora nema. Kakav god se probudiš, to je sve što imaš i s time se moraš nositi. Stavljam slušalice, palim muziku i samo okrećem pedale. Krajem dana stižem u Salzburg, smjestim se u hostelu pa ulazim u obližnji McDonald’s, po jednu dozu ‘kupljene-umjetne sreće’, kako takva mjesta volim nazivati.
S mosta preko rijeke Salzach, kojim se ulazi u samo staro središte grada, gledam zalazak sunca i razmišljam o danu koji je prošao. Bio je težak, tmuran, tužan, ali gledajući ovako unatrag, kao da je baš time dobio neku posebnu ljepotu i upisao se na listu onih koje pamtiš.
Premda sam zaobišao najviši prijevoj, Alpe sam svakako morao prijeći. Cijeli sljedeći dan sam se uglavnom penjao, praćen kišom, hladnoćom i raznolikim pejsažima koji su se neprestano izmjenjivali. Na kraju dana, stižem do Hallstättskog jezera, posebno lijepog jer se direktno iz njega kreću izdizati planine, a na kojem počiva maleni turistički gradić Hallstatt. Kišica je i dalje padala, a ja sam tražio zaklon i prenoćište. Cesta me vodila oko jezera koje je bilo gotovo potpuno pusto, tek pokoja vikendica bi se ukazala s vremena na vrijeme. Prođem tako pored drvene kućice, smještene tek 3 do 4 metra od jezera, te po zatvorenim persijanama primijetim kako je nenaseljena. Kad sam se uvjerio da nema nikoga u njoj, otvorim šator na njenom natkrivenom trijemu. Magla se spustila na jezero, a ostala ispod planina te tako stvarala nestvaran prizor kojemu sam svjedočio iz prvog reda, iz topline vreće za spavanje. Bilo je to jedno od najljepših mjesta na kojima sam ikada noćio.
Sljedećeg dana izlazim na vrh prijevoja od 1.274 metra, znak da sam prešao Alpe i da je gotovo s penjanjem! Sad je došlo vrijeme za uživanje u zasluženom spustu prema Sloveniji. U malenom mjestu u podnožju Alpi, imena Fohnsdorf, ugošćuje me predivni stariji bračni par - Amerikanac i Austrijanka, koji me dočekuju s večerom, pa onda odlaze u susjednu kuću, a mene ostavljaju da uživam u luksuzu i komodu vlastite.
Velebni Dravograd
Naredni kilometri bili su nestvarno lagani. Bez opravdanog razloga, ali u podsvijesti sam osjećao kako će jednom kad uđem u Sloveniju sve biti lagano: uzbrdice će biti manje, vrijeme ljepše, mjesta za kampiranje dostupnija. Tu sam, gotovo u Hrvatskoj, tu ništa ne može poći po zlu.
Nisam bio ni gladan ni žedan, no odmah po ulasku u Sloveniju, ulazim u duty free trgovinu na samoj granici kupiti neku glupost, samo kako bih se uvjerio da će mi netko zaista reći - “dobar dan”!
Na samom ulasku u prvi grad nakon granice, imena Dravograd, poput najljepše crkve, najvelebnije zgrade parlamenta, najluksuznijeg dvorca i najzelenijeg perivoja, ispred mene se ukazuje - INA pumpa. Oduševljenju nije bilo kraja. Odjednom, doma je bilo tako nestvarno blizu, bliže nego ikad.
Matera, Rim, Marsejska luka, Sagrada Familia, Gibraltarska stijena, Guggenheimov muzej, Stonehenge i kanali Bruggea bili su predivni prizori, ali nisu imali ono nešto što čini pravu ljepotu, onu koju ću pamtiti, a koju je imala jedna mala pumpa na ulazu u Dravograd.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....