U prošlom dijelu, približio sam se Rimu na stotinjak kilometara. Vozeći prema nekadašnjem centru svijeta, bježao sam pred nevremenom koje se spremalo u popodnevnim satima. Na jugu Italije bilo je jako prljavo, s brdima odbačenog smeća svukuda pored ceste. Smatrao sam kako će u centru Italije, ovdje u Rimu, taj problem ipak biti riješen, no prevario sam se. Sve do samog ulaza u Rim, uz sporedne puteve kojima sam prolazio, ljudi su očito i dalje smeće iz kuća odbacivali u prirodu kako im se prohtije. Do dan danas, to mi je nejasno. Što je u glavama tih ljudi i kako to da oni koji upravljaju gradovima ne mogu riješiti taj problem?
Pomoć za ‘beskućnika‘
Ulasku u Rim prethodilo je 20-ak kilometara vožnje po brzoj cesti. Nekoliko puta sam se na njoj morao prestrojiti u drugu traku, što je poprilično izazovno kada pored vas jure automobili preko sto na sat. To je bilo i najzanimljivije od cijelog Rima. Preskočit ću pisanje o njemu.
U tako velikim gradovima obično ne nalazim ništa vrijedno spomena. Moderno doba njih je prve uzelo pod svoje, iz njih isisalo svu suštinu, a nadogradilo i uljepšalo im fasadu. O fasadi neka pišu neki drugi i drukčiji putnici. U Rimu sam kod poznanika ostavio bicikl pa letom od 15 eura skoknuo u Dubrovnik. Vratio sam se nakon 8 dana, prenoćio, pa sljedećeg jutra krenuo preuzeti bicikl. Poznanik me čekao ispred svoje garaže nedaleko od samog centra grada. Zahvalio sam se na pomoći, preuzeo bicikl i smjestio se pod voltom ispred zgrade kako bi pripremio bicikl za nastavak puta. To je značilo da sam morao na njega natovariti bisage, spakirati šator i vreću za spavanje u ruksak, te potom pričvrstiti sve skupa na zadnji nosač bicikla. Prije početka pakiranja, rasprostro sam sve stvari po podu, kad je naišao stariji Talijan, šepajući i podupirući se štapom. Priđe mi i upita me želim li kavu. Pomislih kako je baš lijepo da me to pita i pretpostavim da je prepoznao putnika s kojim želi pričati o putu i avanturama. "Naravno", odgovorim mu, na što on krene prebirati po novčaniku, izvadi nekoliko kovanica i krene mi ih pružati.
Dobri starac pomislio je da sam beskućnik koji je na tom podu prespavao i odlučio mi je pomoći. Nasmijem se i rečem mu da je nesporazum u pitanju, da nisam beskućnik i da imam za kavu.
"I izgledao si mi nekako premlad da bi bio beskućnik" odgovori mi sa smiješkom i ode na kavu bez mene, ipak. Nije ni slutio da je djelomično ipak bio u pravu, već sljedeće večeri bit ću korak do beskućnika, spavajući u šatoru.
Otok k‘o pola Hrvatske
Ostatak jutra sam izlazio iz Rima, boreći se s prometom i navigacijom, pa nastavio prema Civitavecchiji, gradiću 60 kilometara udaljenom od Rima koji služi kao glavna rimska luka. Na putu prema njoj, u blizini Fiumicino aerodroma, pored ceste sam prvi put u Italiji susreo divlju svinju kako mirno pase travu na livadi pored restorana.
Nisam ni slutio da jedna pomorska luka može biti tako velika. Bilo je kasno popodne dok sam "gutao" kilometre pored dokova na kojima su pisala razna odredišta - Barcelona, Tunis, Cagliari, Krf, Olbia. Ovaj posljednji bio je moje odredište. Grad na sjeveroistoku Sardinije odakle ću krenuti ukrug oko tog ogromnog otoka velikog kao pola Hrvatske.
Već sam imao iskustva u dugim plovidbama, pa sam nakon smrzavanja one večeri kada sam brodom putovao iz Palerma u Napulj, sada sa sobom u salon ponio vreću za spavanje te u njoj, na podu salona, dočekao jutro i pristanak na Sardiniju. Već na prvi pogled po izlasku iz luke i dolasku u središte grada, mogao sam vidjeti razliku Sardinije i kopnene Italije. Kao da se ne radi o istoj državi, ovdje je sve bilo novo: moderna infrastruktura, biciklističke staze, oznake pored puta, svježe asfaltirane ceste, sve što je do sada u Italiji više nalikovalo stanju u nekoj tranzicijskoj zemlji negoli članici Europske unije. Osim uređenog otoka, na Sardiniji me prvi put na putu dočekala i prava ozbiljna kriza usamljenosti. Kratki posjet Dubrovniku s kojeg sam se tek vratio, još je bio svjež, u tom razdoblju sam baš uživao u gradu i nisam imao želju vraćati se samoći, no karta je već bila kupljena i morao sam. Krenuo sam voziti prema jugu otoka, no misli su mi bile previše razbacane da bi se koncentrirao na vožnju. Skrenuo sam na prvu plažu na koju sam naišao i legao na sitni mekani pijesak. Bio je kraj listopada, turisti su napustili Sardiniju, sve je mirisalo na jesen. Osim mene, na drugom kraju plaže bilo je još svega nekoliko ljudi koji su izašli iz kampera.
Što li radim sâm ovdje, usred jeseni na pustom otoku, mislio sam u sebi dok nisam zaspao...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....