Na prošlogodišnjem Cannesu konkurirala je za Zlatnu palmu, a za Jennifer Lawrence je označila ulazak u glumačku zrelost. Psihološka drama ‘Umri, ljubavi‘ ambiciozno je zamišljen projekt koji tematizira postporođajnu depresiju, fenomen često prešućivan a itekako prisutan u mikrosvijetu suvremenog majčinstva.
Problem sam po sebi težak, u filmu škotske redateljice Lynne Ramsay (neo noir ‘You were never really here‘ s Joaquinom Phoenixom) nabrijan je do krajnjih granica, te dodatno začinjen psihotičnim epizodama glavne junakinje Grace, otuđene mlade majke koja tavori u vrletima Montane. Lawrence se s izazovnim zadatkom uhvatila ukoštac kao da grabi bika za rogove, požrtvovno i bez zadrške, učinivši pohvalan odmak od slike tinejdžerske heroine kakva je prati još od davnih ‘Igara gladi‘.
No, taj stalno pojačani, pa i mahnit ritam koji povremeno režu monotoni prikazi tobožnje pastorale brzo postaje naporan za praćenje. Ispadi bijesa, samoozljeđivanja i zlostavljanja bližnjih redaju se kod Grace kao na traci, a da im pri tom manjka dubljeg objašnjenja. Gledatelj sve vrijeme nagađa je li žena ‘prolupala‘ samo zbog novorođenog sina ili zbog starih trauma koja nabujaju u izolaciji. A kad film i pruži neko objašnjenje, ono ne pridonosi razumijevanju psihičkog stanja protagonistice koje se zadržava na razini manifestacije. Ulogu svojevrsnog amortizera preuzima Gracein filmski muž Jackson kojega portretira Robert Pattison (Sumrak saga).
Novi Batman ovdje glumi suštinski dobroćudno čeljade izluđeno bračnim tegobama i dobro se snalazi u koži patnika, što potvrđuje da je i Pattinson na putu profesionalnog sazrijevanja. Nezahvalna rola pripala je LaKeithu Stanfieldu (Knives out) kao Karlu, liku iz Graceinih fantazija koji besadržajno ostaje lebdjeti između snoviđenja i stvarnosti. Epizodna pojava hollywoodskih ikona Sissy Spacek i Nicka Noltea degradira njihov izvanserijski talent koji ipak izbija na površinu, čak i kad ih scenarij gurne na marginu, u uloge Jacksonove najbliže svojte.
‘Umri, ljubavi‘ tip je filma u kojem lako dokučite temeljnu premisu, no s odmakom radnje ona vam pred očima sve više gubi uporište. Usput se i odnos publike prema problemima ključne protagonistice mijenja nagore – od početnog suosjećanja preko opreznog zazora do rastuće antipatije probuđene sudbinom jednog udomljenog psa.
Pokušaj da se nizanjem aluzija pojača dojam gospođine tragične sudbine nema odjeka, baš kao ni ‘piromanska‘ završnica koja joj je valjda trebala donijeti pročišćenje, no umjesto toga samo pridonosi trendu deforestacije.
Bit drame koju je uz Lawrence producirao i velikan Martin Scorsese (svidio mu se, kažu, književni predložak, roman argentinske spisateljice Ariane Harwicz) svodi se na sljedeće: Vidimo koliku štetu sebi i okolini pričinja Grace i koliko nas pritom iritira, ali ne vidimo zašto bismo je točno trebali žaliti. No, nije sve toliko turobno: treba spomenuti cannesku nagradu snimatelju Seamusu McGarveyju za fascinantne filmske krajolike, i zelene i spaljene.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....