Stigavši u Lisabon i pogledavši unatrag rutu koju sam probiciklirao u posljednjih 5 mjeseci, pomislio sam da bi ovo mogla biti polovica puta.
Na samom sam zapadu Europe, gdje god sada krenem, svakim kilometrom ću biti bliže povratku. Tim povodom izvukao sam brojke koje su tad kazivale kako je iza mene bilo 5310 kilometara, 26 kampiranja, dnevno sam u prosjeku vozio 71 kilometara, a najviše 119 u jednom danu. U jednom danu sam najviše popeo 1700 metara visinske razlike, prošao sam kroz 147 mjesta i gradića, a najviše vremena, 53 dana, proveo sam vozeći se kroz Španjolsku.
Zabavlja me voditi svu tu statistiku, no ono najbitnije s ovog putovanja, svakako nije u njoj.
Sâm u prenoćištu
Iz Lisabona sam odlučio pratiti Camino rutu koja kroz cijeli Portugal vodi do sjevera Španjolske, do ishodišta svih Camino ruta - grad Santiago de Compostela. Camino rutu, onu najpoznatiju, francusku, već sam prehodao 2023. godine, pa sam stoga znao kako funkcioniraju prenoćišta diljem te rute. Hodati Camino i prolaziti ga biciklom, potpuno su dvije različite stvari i dva različita iskustva. Nakon što sam prošao i jedno i drugo, za mene hodanje ostaje neusporedivo ljepši osjećaj, dublje iskustvo poniranja u sebe. Na biciklu, iako sam sâm po cijele dane, rijetko postoji dosada. Mozak je uvijek okupiran koncentracijom na stazu, bicikl, dok je pri hodanju potpun osjećaj slobode i bezbrižnosti. Uvjeren sam da naš mozak tad potpuno drukčije funkcionira.
Camino ruta od Lisabona do Santiaga dugačka je oko 650 kilometara, te prvim dijelom ulazi u unutrašnjost Portugala, a nakon što se ponovno izađe na obalu Atlantika, u grad Porto, tad prati obalu sve do ulaska u Španjolsku. Dionicu od Lisabona do Porta prolazi jako malo hodočasnika, jednostavno ruta nije dovoljno popularna ni razvijena u smislu prenoćišta te infrastrukture za hodočasnike, stoga sam nerijetko prolazeći kroz ta mjestašca, noćio u prenoćištima koja su se otvarala samo za mene, bio sam jedini gost. Bio je zanimljiv osjećaj spavati sâm u tim hladnim, trošnim i dotrajalim velikim kućama koje su bile crkveno vlasništvo, te obično u sklopu crkve.
Camino na biciklu
Ruta me vodila i kroz poznato svetište Fatimu, gdje sam bio zadivljen velikim trgom na kojeg valjda stane nekoliko stotina tisuća ljudi, a zatim kroz Coimbru, grad s jednim od najstarijih sveučilišta u Europi. Cijeli taj dio puta uživam u samoći, pitomosti i pustoši ruralnog Portugala, a jedino što me ne mazi je kiša koja je gotovo svakodnevna. Oduševljavam se cijenama, u vremenu kad je inflacija uzdrmala cijeli svijet, u tom dijelu Portugala kavu nerijetko pijem za manje od 1 eura. Prolazio sam i dijelom koji je prošle jeseni poharao strašni šumski požar, užasno je tužno bilo vidjeti ogromne površine nekad guste šume kroz koju je vodio puteljak, koji je danas tek blatnjava staza usred pustoši.
Prolazim i kroz Porto, meni prelijep grad u kojem sam prošle godine proveo nekoliko dana, pa stoga sad samo pijem kavu i nastavljam do prenoćišta u grad Vile do Conde. Kako sam prethodnih dana, uglavnom bio sâm u prenoćištima, po dolasku u ovo, upitam domaćina - jesam li i ovdje sâm? On mi odgovara: “nisi, prenoćište je puno, a još jedna gospođa je također iz Hrvatske”.
Kasnije je susrećem, govori mi da se zove Silva, zapravo je iz Bosne, a živi u Njemačkoj. I ona hoda sve od Lisabona, također uglavnom bivajući sama po prenoćištima sve do sada. Sjajna žena s kojom sam sutra još popio kavu na stazi.
Kava zahvale
To je i jedna od mana Camina na biciklu, sve zanimljive osobe koje susretneš, vrlo brzo ostavljaš iza sebe, bez mogućnosti da dijelite nekoliko dana staze, kao što to hodači često rade.
U sljedećim danima, ulazim u Španjolsku i dalje prateći rutu, a prethodno u gradiću Viana do Castelo, sobu dijelim sa 74- godišnjom Norvežankom koja hoda svoj Camino. Dan prije samog dolaska u Santiago, puteljak me vodi klasičnom Camino stazom, šumskim puteljkom, kada sustižem i prestižem neku gospođu. Na krnjem engleskom, zaustavlja me i pokazuje kabanicu koju je putem pronašla, a koja je očito nekome malo prije ispala.
Vidi da sam na biciklu i da idem brže od svih pa mi je predaje sa zadatkom da pitam sve ljude koje budem sustizao, je li možda njihova. I zaista, malo nakon toga, nailazim na grupu od desetak Portugalki i jedna od njih je vlasnica kabanice. Malo nakon toga, sjedam na kavu u kafić pored staze, nailaze Portugalke i pridružuju mi se, žele mi platiti kavu u znak zahvale. Sjedimo neko vrijeme, kad u isti kafić dođe i gospođa koja je kabanicu pronašla. Uskoro, dižem se i rastajem od Portugalki, a pri rastanku, jedna od njih me upita ime. Kažem im da se zovem Ante, a to čuje i gospođa koja je pronašla kabanicu, te mi se oduševljeno obrati: “Pa šta ne reče da si Ante, ja sam iz Mostara, mogli smo pričati i na hrvatskome!”
Takvi mali događaji su srž Camina. Ono čega neće biti u statistici na kraju ovog mog putovanja, a što ga čini prelijepim.
NASTAVLJA SE...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....