Desetak dana početkom prosinca proveo sam u Barceloni i uživao u gotovo ljetnom vremenu. Sljedeća okvirna destinacija bio mi je Gibraltar. Obala je i južnije od Barcelone izgledala isto kao i dotad, nimalo po mom guštu. Preizgrađena, izbetonirana, s dugim nizovima zgrada u prvom redu do mora i ogromnim pješčanim plažama. Jednu noć sam kampirao na takvoj plaži, no osjećao sam se poprilično izložen budući da su te plaže uglavnom blizu naseljenih mjesta, na područjima kojima su ljudi šetali do kasno u noć.
Zaštitar iz hostela
Po dolasku u Tarragonu, grad poznat po rimskom amfiteatru, odsjedam u hostelu. U sobi me dočekao ogroman, ćelav, istetoviran tip od svojih šezdesetak godina. Čim sam ušao upita me odakle sam, a kada mu rečem: Croatia - on razvuče osmijeh i uzvikne: ‘Pa gde si brate!‘
Albanac je, a na Tenerifima radi kao zaštitar u klubovima. Dok priča priču svog života, vadi šest piva i vrećicu punu tableta. Uz zvuk otvaranja limenke, napominje kako samo mi ludi Balkanci možemo miješati alkohol i tablete. Čovjek je bio drag, ali užasno naporan i naizgled nestabilan, pa sam jedva dočekao rano ujutro napustiti Tarragonu.
Nakon par dana vožnje pretežno jednakom obalom, promislio sam kako sam teško mogao i zamisliti da bi se ikada mogao zasititi mora, plaža i sunca, pa ipak, bilo je tako. Sve mjesta bila su preslike jedna drugih i tako činila da se nikada nijednoga više neću sjećati. Pravo osvježenje bilo je kad me cesta 100-tinjak kilometara prije Valencije, krenula voditi u unutrašnjost, kroz nepregledna polja agruma. Obično svi veći gradovi nekoliko kilometara prije ulaska u grad imaju biciklističku stazu, no pred Valencijom se ona pojavila još 30 kilometara prije grada i ne prekidajući se ni u jednom trenutku, uvela me u sami centar. Bila je to najduža dionica biciklističke staze koju sam ikada vidio. Bio je 23.12., kad torbe pune naranača stižem u Valenciju i smještam se u hostel na samom ulazu u centar grada.
Badnjak u kratkim rukavima
Sutradan je bio Badnjak. Provodim ga u kratkim rukavima, sunčajući se u prelijepom i ogromnom parku koji je sagrađen u bivšem koritu rijeke Turije, koja je prolazila kroz sami centar grada, dok nije umjetno preusmjerena van grada nakon velike poplave 1957. godine.
Dalje neću nastavljati s putopisom, već ću samo prepisati status koji sam Božićnog jutra, 20-ak minuta nakon buđenja, sa željom da zabilježim tadašnje stanje uma, napisao na svoj Facebook status:
- Božićno je jutro u hostelu River u Valenciji. Tu sam dobiciklirao krenuvši iz Dubrovnika prije tri mjeseca. Jedem doručak i ispijam kavu uz božićne pjesme u pozadini. Doručak inače košta četiri eura, ali ja sam ga dobio besplatno. Sad ću vam ispričati kako.
Kad sam stigao u hostel biciklom, recepcioner mi je dopustio da ga preko noći ostavim unutar recepcije. Jučer je radila neka druga cura. Ona to isto nije dopustila. “Zaveži ga ispred vrata, tu je 100 posto siguran.”- reče mi i ja poslušam.
Budim se prije pola sata i prvo što radim je, izlazim provjeriti bicikl. Pod prekrasnim božićnim suncem, na mjestu gdje je bio bicikl, nalazim samo prepilani katanac. Na božićno jutro, ukraden mi je bicikl kojim sam planirao u narednih nekoliko mjeseci zaokružiti Europu. Recepcionerki je žao, ne može mi pomoći, ali može mi dati besplatan doručak.
Na put sam išao vjerujući u ljude i vodeći se mišlju da su ljudi dobri. To se nikad neće promijeniti i uvijek ću tako živjeti, koliko god ukradenih bicikli taj stav koštao. Stvarno želim vjerovati da će za ove blagdane nekome dobro doći tih par stotina eura za koliko može prodati moj sedam godina star bicikl. Netko je samo odradio svoj posao, ono što ga hrani, koliko god ružno zvučalo. Što ću ja dalje, stvarno nemam pojma. Osim bicikla za koji sam vezan, ali kojeg bih još i mogao otići kupiti u trgovinu, na njemu je bilo i nekoliko torbica, nosači bisaga, nosač za ruksak. Bez svega toga nastaviti ne mogu, a nabavljati sve ponovno, iskreno, ne znam imam li energije i volje. Na život gledam kao na skup znakova koji su uvijek vezani jedni na druge. I ovo je samo jedan od njih. Događaj sada naizgled tužan protekom vremena može izgledati baš kao nešto što mi je u ovom trenutku trebalo, koliko god mi to sad zvučalo ludo.
Božić je svaki dan koji se probudimo živi i kad znamo da su svi naši dobro. Božić je spoznaja da je, usprkos okolnostima, uvijek sve dobro. Poneki mornar možda ostane bez lađe, ali bez mora ostati je izuzetan peh. Taj peh se neće dogoditi, more nam nitko nikada ne može ukrasti.
Sretan Božić dobri ljudi!
NASTAVLJA SE...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....