Sto osamdeset i sedmu zoru na putovanju dočekao sam u blizini slovenskog grada uz austrijsku granicu - Dravograda, budeći se u šatoru pokraj mjesne crkve. Jedva sam čekao doći doma. Ni zbog čega posebno, i zbog svega skupa.
Do Maribora sam stigao prateći Dravu, biciklirajući predivnim krajolikom punim zelenila, šuma, ruralnih naselja i malih kućica. Ostavio sam bicikl u servisu, (već sam navikao da mi svako 500 kilometara puknu žbice na kotaču), pa otišao u šetnju gradom.
Slovenski kafići
Premda Slovenci neće za sebe reći da su Balkanci, premda to geografski zaista i nisu, način kako su ispijali kave govorio je više od zemljopisa. Trgovi, kao i šetnica uz rijeku, prepuni su kafića s udobnim sjedalicama i, iako je bio ponedjeljak, sve je bilo puno ljudi koji su dugo ispijali kave uživajući u suncu. Takve prizore nisam vidio još od odlaska iz grada. U svim europskim zemljama kroz koje sam prošao, kafići su bili drukčiji. Nigdje sjedala nisu udobna kao kod nas, prilagođena višesatnom “ćeifu” uz kavu. Slovenija je granica nakon koje kava postaje više od same sebe.
Prenoćio sam u šumi sa slovenske strane granice, a ujutro napokon ušao u Hrvatsku. Slovenija je bila granica i što se tiče biciklističkih staza. Prelaskom granice, uz cestu su ostale samo table koje su kazivale kako sam na biciklističkoj trasi EuroVelo, no osim tabli, nikakve infrastrukture nije bilo.
Naredna 3 dana sam preko Varaždina, Koprivnice, Đurđevca, Virovitice vozio prema Osijeku i Vukovaru, odnosno konačno Iloku. Do tog trenutka, ta mi je dionica puta bila najturobnija i najžalosnija regija na cijelom putovanju. Ispred mene su bile Srbija i Republika Srpska, pa je “srećom” još bilo šanse da nas netko u tome prestigne. Nama na ovim prostorima je ionako nebitno koliko zaostajemo za Zapadom, dok god još ima gorih od nas. Ako je uz to još i susjed, tim bolje. No, da se vratim na Podravinu i Slavoniju, kad se odmaknete od ušminkanih centara, pokaže se prava slika sela. Jedna uzdignuta ulica i kuće ispod kanala poredane jedna uz drugu u nizu s obje strane ulice. Siromaštvo, prljavština, mnoštvo napuštenih kuća i izblijedjeli natpisi koji i dalje reklamiraju danas zatvorene poljoapoteke, radnje i male trgovine. Bila je to druga slika koju nisam zamišljao, ali sam je doživio. Na tom području kao da se i priroda uklopila u to sivilo, nije nudila mnogo. No, daleko od toga da mi je prolazak tim krajem bio neugodan. Obišao sam dva stara prijatelja, prenoćio na nogometnom terenu niželigaša Orešara i doživio nevjerojatno gostoprimstvo dvojice neznanaca na trgu u Virovitici.
Cikloputnica Snežana
U Srbiju, (grad Bačku Palanku), ulazim mostom preko Dunava, praćen užasnim vjetrom i jakom kišom. Na granici, policajac mi pogleda osobnu, vidi da sam iz Dubrovnika, pa me upita nešto poput: “Gdje ćeš ti po ovome?”
“Do Dubrovnika”, odgovorim mu, na što će on: “Pa nisi valjda došao preko Trebinja do ovdje?”
“Nisam”, kažem mu, “preko Gibraltara sam.”
Mislim da se malo naljutio, misleći da se šalim s njime.
O narednih 10-ak dana bicikliranja mogao bih napisati 10 ovakvih putopisa. Ili možda knjigu. Nigdje se toliko toga nije događalo i nigdje mi ljudi nisu toliko prilazili kao ovdje. Novi Sad obožavam. On odiše pristojnošću i kulturom, kao da je sasvim slučajno bačen na ovaj tvrdi, grezi dio svijeta zvan Balkanom. Tamo sam odgledao izvrsnu predstavu ZKM-a “Jezik kopačke” i upoznao njenog autora Ivana Ergića. U Beogradu sam se našao s najvećom cikloputnicom ovih prostora, Snežanom Radojičić koja je unatoč tome što je u 50-ima, probiciklirala cijeli svijet. Toj sjajnoj ženi obećao sam organizirati tribinu u Dubrovniku. Vidio sam sjaj i luksuz umjetnog Beograda na vodi, ali i jad, bijedu i nevolju ostatka Srbije. U Valjevu sam imao dojam da je vrijeme davno zaustavljeno, a u centar Užica sam stigao taman u užarenu atmosferu antivladinog prosvjeda.
U Višegradu sam dugo samo sjedao ispred famozne ćuprije nad Drinom, vizualizirajući zgode iz Andrićevog remek-djela. Brojni neosvijetljeni tuneli uz Drinu i nestvarno lijep krajolik pratili su me do Goražda.
Spokojno umoran
U Foči je svako drugo auto na cesti Golf dvojka, automobil koji najbolje oslikava sve ovdašnje nacionalizme, primitivizme i nevolje, na koje podsjećaju grafiti diljem grada.
Uspon na Tjentište nije bio ni težak ni opasan. Lipanjsko sunce udaralo me pri usponu do spomenika Bitke na Sutjesci u Dolini heroja.
Posljednju noć proveo sam u Bileći, a sljedećeg jutra pedalirao preko Trebinja.
Smjenjivale su se uspomene na prethodnih 9 mjeseci: ljudi, zemlje, mjesta, događaji, nevolje, nezgode, sreće i tuge.
Napravio sam krug u svakom smislu. Vratio sam se doma.
Možda sam prvi put u životu osjetio takav vid umora koji je sa sobom donosio neki spokoj i zadovoljstvo. Taj osjećaj bio je potaknut spoznajom da je jedan put došao svim prirodnom kraju.
Promislio sam da bi se baš tako želio osjećati kad ostarim.
Umoran od puta, ali i uzbuđen, jedva čekajući neko novo poglavlje.
Hvala na pozornosti!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....