Svakim danom sam sve bliže kraju travnja i istoku Engleske. Nakon Bristola, kratko stajem u gradu imena Bath. Imao sam osjećaj kao da su Englezi gradeći taj grad htjeli dovesti Italiju na otok, budući da izgleda kao mali Rim, a dodatni dojam upotpunjuju brojne pizzerije, skupi modni butici, talijanski restorani i kafići na svakom uglu. Da sve bude kao u Italiji, pobrinule su se i horde turista koje su zakrčile grad. Tek što sam izašao iz njega, dospijevam u Bradford na Avonu, prelijep mali gradić potpuno suprotan od Batha, pravi engleski.
Stonehenge je poseban
Sjedam odmoriti na klupu, a po odlasku, primjetim da je na istoj urezan natpis na engleskom jeziku koji kaže: ostariti je neizbježno, odrasti nije.
Promislim često kako je život koji živim pomalo djetinjast. Vozim se biciklom po Europi, bez brige i pameti, ne misleći previše o onome o čemu bi ljudi mojih godina “trebali”, kao što je npr. financijska sigurnost, situiranost, mirovina, potomstvo... Starim, ali biram ne odrastati i dalje. Možda bi me trebalo brinuti, ali ne vidim nikakav problem u tome sve dok uživam u svakom danu i trenutku koji proživljavam. Sve to skupa, pa i sami život, ako mene pitate, shvaćamo malo preozbiljno i svima bi nam bilo ljepše da smo malo više djetinjasti.
Tog dana ispred mene je bio Stonehenge, poznata građevina iz neolitika i brončanog doba, za koju ni danas nije sasvim jasno kako je tada izgrađena.
Par kilometara prije prilaska, na sasvim praznoj cesti koja prolazi kroz vojnu zonu, jedno auto se uključivalo u moju traku. Vozač me očito nije primijetio, a kad sam shvatio da ide direktno u mene, u zadnji tren sam morao skrenuti van ceste te sam se pritom pošteno polomio.
Stijene usred ničega
Prošao sam tek sa nekoliko ostrugotina, a vozač je bio skroz korektan, zaustavio se, ispričao i ponudio pomoć. “Sve je u redu, događa se”, odgovorim mu, promislivši odmah da sam i ja nekada zasigurno bio čovjek u autu koji je nekome zbog trenutka rastresenosti oduzeo prednost. Nervirati se, pričati o krivici i onome što je tko mogao ili trebao napraviti, samo je gubljenje vremena i na kraju nikada ništa ne promijeni. Rastanemo se uz stisak ruke, a malo potom, biciklom me sustigne mladi Nijemac Markus koji također ide vidjeti Stonehenge, pa nastavimo zajedno. Premda mi je teško opisati točno zbog čega, ali dolazak tamo bio je zaista poseban. Sama spoznaja da sve to stoji tu već tisućljećima je luda, a vizualno je cijeli prizor spektakularan: zelenilo i kratko podšišana trava sve je što se vidi kilometrima okolo, a onda odjednom usred ničega izviru te ogromne stijene. Zajedno sa Markusom, nastavljam za Salisbury, grad znan po prelijepoj katedrali, ali i još više po međunarodnom incidentu iz 2018., kada je taj gradić tjednima bio glavna tema svih svjetskih medija. Naime, tu su kao po filmskom scenariju, 2 ruska špijuna otrovom novačok pokušala otrovati svojeg kolegu - ruskog dvostrukog špijuna koji je radio za Engleze.
Prekrasne uspomene
Markus nastavlja dalje, a ja ostajem noćiti kod predivne obitelji koja me ugostila, pa sutradan nastavljam za Portsmouth, lučki grad iz kojeg je krenulo iskrcavanje na Normandiju, a u kojem sam mogao vidjeti usidren brod Warrior - najveći britanski parobrod iz 19. stoljeća. Sljedećeg dana stižem u Brighton, jedno od prvih turističkih mjesta na svijetu. Tu na jug se britanska elita u 18. stoljeću krenula spuštati na more, te tako pokrenula trend ljetovanja. Danas je Brighton jedan od glavnih europskih gay središta, te na neki način centar moderne kulture koja nosi naziv woke. Tu sam se već nalazio poprilično blizu samog istoka otoka, te mjesta Dover, ispod kojega se nalazi famozni Eurotunel koji spaja Englesku Francuskom. Tunelom prometuje samo vlak, a za mene je lakša opcija bila prijevoz trajektom, stoga sam ukrcao bicikl i za par sati bio ponovno u Francuskoj, odnosno gradu Dunkirku.
Iz Engleske sam odnio prekrasne uspomene na ljude koje sam upoznavao, a potom i spoznaju da se radi o zemlji predivne i očuvane prirode, prepune zelenila i šuma. Nijedno od toga nisam očekivao. Englezima koje sam tamo upoznavao, govorio sam kako je moja percepcija Engleza, odnosno engleskih turista koje sam imao priliku upoznavati radeći u turizmu, bila da se radi o ljudima koji na ostale narode, pogotovo naše jugoistočne gledaju onako, pomalo s visoka.
Period proveden u Engleskoj potpuno je uništio predrasude koje sam imao o toj zemlji i tim ljudima, a to je i možda još jedan smisao putovanja koji usput otkrivam. Saznavanjem, sazrijevanjem, upoznavanjem i učenjem, rušiti predrasude koje imamo o drugima i drugačijima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....