Bilo je blizu ponoći u to davno ljeto 1965. kada je mladi glazbenik Ibrica Jusić prišao redarima na ulazu u dubrovački klub Labirint u Starom gradu s molbom da ga puste unutra bez plaćanja jer nije imao novca za ulaznicu. "Nisu me pustili. Nikakav i jadan, sjeo sam na skaline, uzeo gitaru i zasvirao da mi tuga prođe. Pojavila su se dva mlada para, sjeli su i slušali. Prišao mi je i malo stariji momak te po dubrovački rekao: "Dođi i sutra, imamo prijatelje u Zagrebu, bit će im drago da te čuju…" Glazbenik se vratio sljedeće i još mnogih večeri. Publike je bilo sve više. Svirao je iz ljubavi prema rodnom gradu, nitko mu to nije plaćao. Otada do danas, Ibrica već više od šezdeset godina prebire po gitari ispred Dominikanskog samostana u povijesnoj jezgri grada, njegova pjesma postala je jedna od najljepših dubrovačkih tradicija, a on jedan od omiljenih hrvatskih šansonjera. Čak i oni koji ga tamo slušaju prvi put, shvaćaju da on nije glazbenik kao drugi, već simbol samog Grada, donosi Gloria.
"Još sam prvih večeri zamolio publiku da na skalinama ne plješće, ne puši i ne pije. To je moj princip. Tamo se uživa sotto voce. Ako se to ne poštuje, kupim gitaru i idem doma", kaže 81-godišnja glazbena legenda. Njegovoj vjernoj publici uskoro će ipak zabridjeti dlanovi: Ibrica je pripremio pravu glazbenu poslasticu, obljetnički koncert "Od Shakespearea do sevdaha i nazad", glazbeni presjek svoje 61-godišnje karijere i preko šest desetljeća nastupa na skalinama rodnog grada. Prvi će se održati 15. travnja u osječkoj Koncertnoj dvorani Franje Krežme, a drugi 22. travnja u zagrebačkom Studentskom centru. S njim će na pozornicama biti njegov ljubimac: petipolgodišnji japanski akita Simba. Psi su oduvijek bili s njim na sceni, kao njegov zaštitni znak.
Uvijek uz psa
"To mi je peti prijatelj s četiri šape u životu, nakon dugodlakog belgijskog ovčara Vagabunda i crno-bijelog ovčara Oskara, kojeg sam spasio iz snijegom zametene Ljubljane. Treći je bio škotski ovčar Arčibald, pratio me 15 i pol godina. Nakon njega došao je belgijski crni ovčar Bond, pa Simba, kojeg sam nabavio kao štene", prisjeća se Ibrica.
Tijekom nastupa Simba je miran i nečujan. Najradije zauzima mjesto pokraj mikrofona i kutije s gitarom. Dok se publika smješta na sjedala, neki ga pokušavaju dozvati i pomaziti, no uzalud jer ljubimca je odgojio tako da ne obraća pozornost na tuđe pozive. Dubrovački kantautor će na svojim obljetničkim koncertima podsjetiti na najveće hitove, uglazbljeni Shakespeareov sonet 66 koji je prepjevao kao "Sit svega toga", "Jubi san jubi vašu ćer", "U svakom slučaju te volim", "Nemoj poći sad", "Spomeni se, Barbara", "Ne dajte da vas zavedu", "Laku noć", "Nostromo", "La vie", "Čovjek bez kafića"... Otkriva kako će koncertom u zagrebačkom Studentskom centru, poslije 58 godina, zatvoriti poseban krug: debitirao je na estradi u rujnu 1968. na Zagrebačkom festivalu održanom na istome mjestu. Iako mu je to bio prvi festival u životu, pobijedio je s pjesmom "Celuloidni pajac" čije je stihove napisao pjesnik Zvonimir Golob, a uglazbio ih je skladatelj i dirigent Pero Gotovac.
"Pero je odigrao ključnu ulogu na početku moje karijere. S njim me je spojila prijateljica, umjetnica Jagoda Buić. Srela ga je u ljeto 1968. na Stradunu i rekla mu da me dođe poslušati kod dominikanaca. Došao je i poslije svirke mi predložio: "Vama je mjesto u Zagrebu, a ne u Njemačkoj. Čekamo vas". Jagoda mu je, naime, već rekla da imam spremne dokumente za odlazak na rad u njemačku tvornicu automobila. Posao mi je pronašla moja tada već bivša djevojka, Njemica Barbara, opjevana nakon raskida u istoimenoj pjesmi za koju me je nadahnuo Jacques Prévert. Kako više nisam imao osjećajni motiv, bacio sam dokumente za Njemačku i stigao u Zagreb", prisjeća se kantautor.
Najbolji obrat u karijeri
Pobjeda na festivalu otvorila mu je vrata Satiričkog kabareta Jazavac, današnjeg Kerempuha. Tadašnji direktor, Fadil Hadžić, ponudio mu je stalnu glazbenu točku i honorar od kojeg je mogao pristojno živjeti u Zagrebu. Bio je to najbolji mogući obrat u karijeri kantautora čiji je prvi album "Ibrica Jusić" objavljen 1974. Drugi album bile su "Skaline od sudbine" po istoimenoj, mnogima znanoj pjesmi, uz njegove klasike "Na Stradunu", "Mačka", "Jubav moja". Iza Ibrice je sveukupno petnaest studijskih albuma i još toliko kompilacija. Od 1970. nastupao je u Parizu. Ondje je, uz pauze ljeti kad se vraćao u Dubrovnik te dolazio nastupati u Zagreb (gdje mu je i danas zimska "baza"), živio petnaest godina. Prijestolnicu šansone nije odabrao slučajno: upijao je stvaralaštvo Jacquesa Brela, Georgesa Brassensa i Léa Ferréa - kako bi, nadahnut njima, stvarao samo njemu svojstven glazbeni stil. Slično je svoj izgradio i veliki pjevač Charles Aznavour s kojim je Ibrica Jusić, na poziv francuskog pisca, novinara i producenta Jacquesa Chancela, 1979. nastupio u emisiji Le Grand Échiquier na TV France 1.
Izveo je pjesmu "Pismo ćali" Vice Vukova prepjevanu na francuski. I započeo prijateljstvo i suradnju s Chancelom koja je potrajala do producentove smrti 2014. godine.Dubrovačkog glazbenika muzika je odvela i na druge koncertne adrese. Među njima je dvorana Konserthuset u Stockholmu: dan prije Ibrice ondje je 1966. nastupala Ella Fitzgerald, a dan nakon njega koncert je imao Bob Dylan. Dubrovački kantautor je sredinom 70-ih nastupao u njujorškom Carnegie Hallu te u sidnejskoj Operi, 80-ih ga je bilo po cijeloj Europi (živio je na potezu Pariz - Stockholm - Dubrovnik - Zagreb) s tim da je 90-ih adrese i koncerte sveo na Hrvatsku, gdje ima vjernu i brojnu publiku.
Životna priča ovog fascinantnog glazbenika počinje u skromnom stanu u dubrovačkom Starom gradu, gdje je odrastao kao jedno od sedmero djece u radničkoj obitelji, majke Emine i oca Arifa. Majka mu je imala krasan sopran, a radila je kao pomoćna radnica u restoranima diljem grada, gdje je po potrebi i čistila jer je djecu trebalo prehraniti, dok mu je otac imao mali štand s voćem i povrćem na tržnici. Bio je i odličan harmonikaš.
Humanitarna nogometna utkamica između dubrovačkih sportaša i estradnjaka 80-ih:Ibrica Jusić drugi je s lijeva (diže ruku) dok njegov stariji brat stoji lijevo od njega (nije onaj s bradom i brkovima, op.)
"Roditelji su mi bili 63 godine u braku, do očeve smrti potkraj 80-ih. Dali su mi temelj, a Bog mi je dao talent ili, bolje rečeno, poziv. Bili smo siromašni, ali u tom našem siromaštvu uvijek je bilo pjesme, nerijetko sam pjevao da zaboravim da sam gladan. Otac Arif imao je harmoniku kojom se ponosio uoči Drugog svjetskog rata - kada su mi roditelji mnogo bolje živjeli. Međutim, sve što su imali, sve su im uzeli: sve je nakon rata otišlo u državnu imovinu", govori glazbenik.
Velika obitelj
Njegova najstarija sestra Hašmeta bila je solistica na radiju u Beogradu - gdje je diplomirala medicinu i ostala živjeti. Imali su i brata Kemala kojeg je ondašnja država odmah nakon Drugog svjetskog rata (zato što je kao 14-godišnjak bio partizanski kurir) školovala za mehaničara u mornaričkom Remontnom zavodu u Tivtu, gdje je kasnije radio. Upravo je on u obitelj Jusić, zahvaljujući solidnim primanjima, donio prvu gitaru.
Cijeli razgovor pročitajte OVDJE.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....