Dvadeset godina Moskara! Zvuči nevjerojatno da je prošlo toliko godina otkad je izašao prvi broj, pogotovo za sve nas koji smo sudjelovali u njegovom pokretanju i stvaranju.
Kao danas sjećam se tog ljeta 2005. godine kad me tadašnja urednica Dubrovačkog vjesnika Vjera Šuman zvala na mobitel i rekla mi da se dooobro odmorim na godišnjem odmoru jer kad se vratim na posao – idemo s Moskarom! Moram priznati da joj ni tad nisam u potpunosti vjerovala da ćemo konačno krenuti u realizaciju takve vrste priloga o kojem smo godinama prije pričali kako bi bilo super imati u sklopu Dubrovačkog. Našu malu Gloriju. Bilo je to vrijeme kada su specijalizirani magazini bili na svom vrhuncu i doslovno se čekao novi broj svakog od njih. Bilo je to doba prije portala i društvenih mreža, piše danas prva urednica "Moskara" Ines Vlašić.
" Krenuli smo stvarati koncepciju priloga, prvi broj brusili smo tri tjedna. Grafički ga je oblikovala tadašnja grafička urednica Sabrina Spahović, htjeli smo nešto između Cosmopolitana, Elle-a, Glorije, ali s našim potpisom. Krenuli smo raditi reportaže sa slavnima, vodili ih, ne samo na prepoznatljive lokacije u povijesnoj jezgri, već i po ostalim mjestima diljem županije...sjećam se da smo s tadašnjim direktorom Zračne luke Dubrovnik Tončijem Peovićem čak i letjeli. Isključivo za potrebe snimanja fotografija uz intervju u Moskaru. Bila je to rubrika u stilu (ne)poznato o poznatima koju sam uživala raditi s kolegicom Manuelom Grbić. Intervjuirali smo od predsjednika države, preko legendarne ekipe Noćne more, Željka Malnara, Miroslava Ćira Blaževića...Bili su to nezaboravni susreti.
Za fotografije su bili zaduženi Grgo Jelavić i Željko Tutnjević. I bilo je divno što smo se mogli posvetiti snimanjima, nije trebalo sve slati sad i odmah kao što se to radi danas. Bilo je to vrijeme Blackberryja, Iphone još nije bio lansiran. Famozni su to bili portreti, reportaže, kasnije se timu pridružio i Tonči Plazibat. Nema koga nisu portretirali – od Monice Belluci, sir Rogera Moorea, Nicka Noltea, Owena Wilsona...tko god bi stigao u Grad, prije ili kasnije, završio bi pred objektivom Moskara. Bili su to intervjui koji su se radili uživo, jedan na jedan kad ste doista imali priliku upoznati se sa svim tim zvijezdama. Uvijek bismo zaključili kako su svi jednostavni i pristupačni, što je veća zvijezda to je neposredniji.
Jako smo puno pažnje posvećivali tekstovima i fotografijama koji su izlazili u Moskaru. S jednakim žarom pristupalo se rubrici „Špica” i intervjuima broja. Posebno priznanje tu treba odati Željku Tutnjeviću. Nitko nije mogao napraviti špicu kao on. Njegovi potpisi pod sliku bili su sve – u par rečenica doznali biste sve o ljudima sa slike, o čemu su u tom trenutku pričali, gdje su prije toga bili, u kakvoj su vezi...ma sve! Pripremajući se za ovaj članak, listala sam stare brojeve i uživala gledajući naše poznate i manje poznate sugrađane dvadesetak godina mlađe. Moskar i naš Željko bili su svjedocima jednog vremena i bilo bi baš lijepo napraviti jednom izložbu fotografija da se svi zajedno makar nakratko vratimo u ta vremena s početka 21. stoljeća.
A kako je Moskar dobio ime? Demokratskim putem. Cijela redakcija glasala je za svog favorita između nekoliko ponuđenih imena. Više se, vjerujte mi, ni se sjećam koje su bile druge opcije koliko je Moskar očito bio jedini pravi izbor. Imao je najviše glasova, ali još uvijek nedovoljno sve dok se na sastanku redakcije nije pojavila gospođa Sonja Seferović, tadašnja urednica rubrike kultura i toliko sigurno i bez dvojbe rekla: „Nazovite ga Moskar, sviđa mi se!” I ostalo je povijest!
Razmišljajući zašto je ovaj prilog doista u vrlo kratkom vremenu postao omiljen među Dubrovčanima uvjerena sam da je to zato što je bilježio kroniku grada, u njemu ste mogli vidjeti svog susjeda, prijatelja, a isto tako pročitati malo osobniji intervju s poznatim glumcima, pjevačima, uspješnim poslovnim ljudima...Podsjećam, bilo je to vrijeme prije portala i društvenih mreža i hiper inflacije, a rekla bih svega što čini život. Sad kao da pratite živote svojih poznanika u „real time-u”, znate što su jeli, gdje su se kupali, gdje su na odmoru...Prije nije bilo uobičajeno vidjeti fotografije poznanika u novinama, osim ako nisu pobijedili na maratonu, osvojili neku nagradu ili ostvarili neki veliki uspjeh. Moskar je donio svakodnevni život u domove svojih čitatelja ujedno bilježeći društvenu kroniku grada.
A putovali smo svugdje! Pratili smo London Fashion Week, izbore Best Modela svijeta u Istanbulu, Festu sv. Vlaha u New Yorku, Olivera Dragojevića i Terezu Kesoviju na njihovim koncertima u pariškoj Olympiji...Svijetom nas je uvijek vodio i naš Tonči Vlašić, sjećam se da se s gosparom Matom Đurovićem šetao po Kineskom zidu.
Organizirali smo i izbore za Osobe godine po uzoru na medijsku nagradu Zlatni studio, brojne humanitarne akcije, darivali naše čitatelje...Snimali modne editorijale u suradnji s dubrovačkim buticima. Ironično, ali tada ih je bilo puno više u gradu nego sad. Bilo je to prije online prodaje. S naslovnica Moskara smiješile su se lijepe Dubrovkinje, tada srednjoškolke, a danas mnoge od njih uspješne i priznate u zanimanjima koje su odabrale.
Puno toga stalo je u dvadeset godina Moskara. Vjerujem da sam neke ljude i trenutke zaboravila, nenamjerno. Nadam se da mi neće zamjeriti. Bilo je i teških trenutaka, ali ja sam vam kao Gabi – „pamtim samo sretne dane”.
Iako posljednih osam godina nisam dio tima, nekako ga i dalje osjećam svojim i radujem se svakom njegovom uspjehu. Prvi se kažu, ne zaboravljaju. A ja ću se i dandanas odazvati na nadimak Moskaruša koji mi je nadjenuo, pogađate? Željko Tutnjević!
I na kraju, cijeloj vrijednoj ekipi Dubrovačkog i Moskara želim još puno, puno velikih i okruglih obljetnica. I želim da se još dugo u dubrovačkim kafićima subotom uz kavu čita Moskar!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....