Ivan Viđen otkrio zašto je Festa sv. Vlaha 1926. bila velika: U Grad su stigli papinski nuncij i ministar Stjepan Radić, puštali su se baloni, a održana je utrka za pršut!

Povjesničar umjetnosti i doktor znanosti Ivan Viđen održao je ususret ovogodišnjoj Festi sv. Vlaha a povodom tisućljetne obljetnice prijenosa svečeve relikvije glave u Dubrovnik predavanje Velika Festa 1926. u dubrovačkom tisku: 900. obljetnica prijenosa relikvije Parčeve glave.

Predavanje je održano u Znanstvenoj knjižnici u sklopu programa Priče iz Ragusine. Uvodno je okupljene u ime Dubrovačkih knjižnica pozdravila Iva Dedo koja je više rekla o temi predavanja, napomenula da se veliki dio građa čuva upravo u Knjižnici te zahvalila na fotografskoj građi koju su ustanovi donirali Dubravko Kovačević i Državni arhiv u Dubrovniku. Pokazao je Viđen na početku najraniju fotografiju Parčevog moćnika, autor je dubrovački fotograf Silvina Maškarića.

Naglasio je kako je don Stijepo Skurla 1866. napisao knjigu o moćniku. Uputio je i na vrijednu knjigu o moćniku Vinicija B. Lupisa i Božidara Gjukića koja je objavljena u izdanju dubrovačkog Ogranka Matice hrvatske 2001.

Vedran Levi/Dubrovačke knjižnice

- Godine 1721. je završen moćnik, a 2021. smo serijom predavanja obilježili 300. obljetnicu ovog baroknog moćnika. Riječ o bizantskom moćniku, moćniku koji podsjeća na bizantsku carsku krunu. Ovo što vidimo danas je rezultat restauracije koju je 1694. proveo mletački zlatar Francesco Ferro. Srednjovjekovni kroničar Milecije opisao je dolazak relikvije 1026. Njegova kronika nije sačuvana, a on je pisao i o prvim dubrovačkim stoljećima. Na moćniku je sveti Vlaho prikazan kao mlada osoba, nema sijedu bradu što odgovora povijesnoj istini jer je, prema zapisima, bio mučen u svojim ranim 40-im godinama. U vrijeme dubrovačkog nadbiskupa Vitala donesene su i relikvije svetih bokeljskih mučenika Petra, Lovra i Andrije te relikvija Isusove pelenice, naveo je Viđen.

Također, tijekom Vitalovog službovanja u Dubrovniku, osnovan je Benediktinski samostan na Lokrumu gdje je nadbiskup na koncu i zakopan. Podsjetio je povjesničar umjetnosti kako se u siječnju 2024. napunilo 100 godina Oficija sv. Vlaha, a krajem 2024. bilo je 100 godina od obnove Zborne crkve svetog Vlaha. 

Vedran Levi/Dubrovačke knjižnice

Ivan Viđen: ‘Prije točno 100. godina napravljena je najsveobuhvatnija obnova parčeve crkve u 20. stoljeću, a financirali su je Dubrovčani u gradu i inozemstvu!

- Festa 1926. je bila važna, bila je 900. obljetnica prijenosa relikvije Parčeve glave, Crkva sv. Vlaha je bila netom obnovljena, nabavljena su tad i nova zvona i to je bila prva velika Festa, prvi veliki jubilej... Naime, prethodni jubilej bio je 1916., obilježavalo se 1600 godina od mučeničke smrti sv. Vlaha i kako je obljetnica pala tijekom Prvog svjetskog rata, nije se mogla proslaviti kako je dolikovalo. Podsjetimo, 2016. je bila Godina svetog Vlaha. Te 1916. je obljetnica obilježena samo crkveno, kroz crkvene obrede, nije bilo izvanjskog obilježavanja. Ta Festa 1926. bila je prva velika Festa nakon Prvog svjetskog rata. Također, 1925. je cijela bila u znaku 1000. obljetnice od krunidbe kralja Tomislava. Već u siječnju 1926. novine su pripremale javnost za Festu, tad je u Dubrovniku izlazilo nekoliko tjednika i jedan mjesečnik, najbogatiji sadržaj donosila je Narodna svijest, ona je bila glavni tjednik sve do Drugog svjetskog rata. Novine su bile glavni medij tog vremena, navode tako kako će u tadašnju Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenca doći papinski nuncij Ermenegildo Pellegrinetti kao izaslanik pape Pija XI. Ostao je Pellegrinetti papinski nuncij sve do 1937. kad je preuzeo novu dužnost, kasnije je imenovan i kardinalom. Bio je diplomat papinske države ‘od škole‘, intelektualac, čak je naučio hrvatski, prvi je tad održao govor pred Katedralom i to na hrvatskom jeziku. Možda to danas nije toliko senzacionalno, ali moramo se vratiti u to vrijeme kad su dolasci visokih diplomata bili vrlo, vrlo rijetki, nisu putovali kao što danas putuju. Već sama njegova nazočnost na toj Festi bio je značajan događaj! Njegov je dolazak bio najavljen u novinama, objavljeni su proglasi...

Vedran Levi/Dubrovačke knjižnice

- Druga važna ličnost koja je te godine pohodila Dubrovnik bio je tadašnji ministar prosvjete Kraljevine SHS, Stjepan Radić. Svetu Stolicu predstavljao je papinski nuncij, a ministar Kraljevsku vladu iz Beograda, bila je to seljačko-radikalna vlada, što nam je danas nepojmljivo... Radić je bio čovjek iz naroda i za narod, bio je poznat kao antiklerikalac, sam po sebi je nevjerojatno zanimljiv, čitava je njegova obitelj zanimljiva, doista sam ostao začuđen da niti jedan naš redatelj nije snimio film, dokumentarni film o njegovom životu! Kao što znamo, bio je dosta skeptičan prema mnogim stvarima, bio je republikanac, protiv monarhije... Bio je protiv toga da jedna seljačka država kao što je bila Kraljevina Jugoslavija bude monarhija. on se u svoju Hrvatsku republikansku seljačku stranku učlanio u Moskvi, danas bi ga označili kao ‘crvenog‘ ili bi možda rekli nešto još gore. Bio je za federalizam, više puta je bio u zatvoru, a između ostalog je zimu 1924./25. proveo u tamnici. U ožujku 1925. je jednom izjavom prihvatio monarhijsko uređenje Kraljevine Jugoslavije, ušao je u Vladu čiji je premijer tad bio Nikola Pašić. Od tog trenutka je izbačeno ovo "republikanska" iz imena stranka i ostao je naziv Hrvatska seljačka stranka što je i danas. Shvatio je Radić da ne može izaći iz zatvora drugačije, da mora biti tamo gdje se donose odluke da bi mogao nešto promijeniti. Taj njegov manevar je bio shvaćen od mnogih, a od mnogih i nije. U Dubrovniku je tako postojala grupa čestitih HSS-ovaca koja nije razumjela njegov potez. Kroz Ministarstvo je provodio svoje politike, bavio se opismenjavanjem, podizanjem škola... 1925. je to inače bila 10. vlada Kraljevine Jugoslavije, a Radić je bio ministar nešto više od godinu dana... I kao ministar je kritizirao rad vlade u kojoj je i sâm participirao. Predstavljao je državu, vladu, a kao političar je održao cijeli niz stranačkih skupova u Dubrovniku, jedan je čak bio na Kandeloru navečer u Dubrovniku, što je danas nezamislivo. Boravio je u Gradu sedam dana, obišao je dubrovački kraj, navečer na blagdan sv. Vlaha pošao je u Pridvorje gdje je održao svoj govor koji je obilježen spomen-pločom na ulasku u tamošnji samostan.

Vedran Levi/Dubrovačke knjižnice

- Radić je došao kao političar, a u Dubrovniku je obišao sve škole, obavio je inspekciju, čak je za vrijeme inspekcije Preparandije odnosno Učiteljske škole smijenio tadašnjeg ravnatelja jer je unaprijed bio dobio ozbiljne pritužbe na njegov rad. Papinski nuncij je veličanstveno dočekan u Gradu, zvonila su sva zvona, bio je tu crveni tapit, cijeli kler se okupio, održao je govor na hrvatskom jeziku... Grad je takoreći postao ‘mali Vatikan‘! 27. siječnja 1926. Narodna svijest je objavila raspored svečanog trodnevlja. Festanjuli te 1926. bili su Ivo Gracić i kapetan Mirko Gjaja. Pucalo se iz topova s gradskih mira i Minčete, to pucanje i lumbardanje je bilo neopisivo! Mnogi koji su tad dolazili u Grad ne bi mogli vjerovati što čuju, zapitali bi se: "Jesu li to oni tihi i mirni Dubrovčani?"

- Prigodom te Feste iskovana je spomen-medalja. Dao je raditi dubrovački zlatar i filigran Karlo Gjurašić. Narodna svijest osim što je bila najkvalitetnija novina tad, bila je u vezi s Katoličkom akcijom, nije bila crkveno glasilo ali je bila pod velikim udjelom Dubrovačke biskupije pa ne čudi da su tako iscrpno popratili Festu. Te godine objavljen je popis svih poznatih festanjula od 1873. Znamo da taj popis nije bio sasvim točan, znamo to po istraživačima poput Dubravka Kovačevića, tako u tom popisu nema prvog festanjulskog para. Objavljivani su književni radovi u čast svetog Vlaha, objavljen je program koji ima skoro sve elemente kao danas, samo su bili razrađeniji. Papinski nuncij je obišao zapadno područje Biskupije, Korčulu, te Kotorsku biskupiju po završetku Feste. Za vrijeme boravka obišao je i gradske znamenitosti. Jedan dan je proveo kao gost u palači gospara Iva Sarake. Njegova kuća bila je pravi pravcati muzej. Tražio je nuncij paralele između svog rodnog grada Lucce i dubrovačke povijesti. Govori se u novinama o "trijumfalnom putovanju" papinskog nuncija kroz Dubrovačku biskupiju, nuncij je nakon svega pošao u Beograd, a iz Beograda je poslana zahvala biskupu Marceliću koja je i objavljena i u kojoj je on srdačno i iskreno zahvalio domaćinima na dočeku. Mjesečnik List Dubrovačke biskupije je 28. veljače 1926. donio više detalja o Festi 1926., otkrio je Viđen. 

Vedran Levi/Dubrovačke knjižnice

Dodatan element koji je uzvisio Festu 1926. bio je dolazak nekoliko biskupa.

- U to vrijeme biskupi nisu toliko putovali, dolazak tako visokih gostiju bila je ‘senzacija‘, došao je tad mostarski biskup Alojzije Mišić i šibenski biskup Jeronim Mileta, bio je tu dubrovački biskup Josip Marcelić i pomoćni biskup Vlaho Barbić. 

Dvije fotografije sačuvane su s Feste 1926., a ispred crkve sv. Vlaha vidi se tako i Stjepan Radić koji je imao problema s vidom zbog visokog šećera. Inače, nakon atentata Puniše Račića smrt Stjepana Radića uslijedila je ne zbog samog ranjavanja jer je operacija prošla uspješno, već zbog komplikacija sa šećerom.

- Inače, svete moći nisu muzejski primjerci, oni imaju značenje koje prelazi umjetničko, materijalno... Nema razloga da se bojimo da će se one oštetiti ili propasti ako ih netko tijekom procesije poljubi ili dodirne. Ako su potrajale tisuću godina, potrajat će još tisuću! Zanimljivo, sve do kraja 18. stoljeća prvo bi se održala procesija pa onda pontifikalna misa, naveo je predavač.

Novinski izvještaj navode kako su festanjuli ‘imali pune ruke posla‘ te je 14. veljače 1926. objavljen tekst o zatvaranju Feste na Gorici svetog Vlaha.

- Mi smo vrijeme koje voli velike brojeve i uspoređivanje, a veliki sam protivnik brojanja. Je li prva Festa zaista održana 972.? Je li otad do danas održana baš svaka Festa, svake godine?! Pouzdano znamo da svaka Festa nije održana zbog kuge, ratova, potresa, požara... Dakle, brojanje Festâ je deplasirano, nećemo mi štovati svetog Vlaha ni manje ni više ako brojimo Feste! Bez obzira na vrijeme, trebamo učiti iz povijesti, 1972. je bila 1000. obljetnica obrane, zaštite svetog Vlaha, a ne 1000. Festa. Isto tako volimo brojati barjake, mislimo da ako ih je došlo puno da je ‘uspješnija‘ Festa, ali te 1926. je bilo svega 49 barjaka! Mi bismo danas rekli ‘samo‘, a oni su tad bili zadivljeni tim ogromnim brojem barjaka! Ne govorim to zbog pitanja kvalitete, nego kvantitete. Tad je Festa bila puno više disperzirana nego danas. Područje nekadašnje Republike a današnje Biskupije premreženo je štovanjem svetog Vlaha. Festa je u Primorju, Stonu, Janjini, Babinom Polju, Pridvorju... Mnogi su išli tamo, a mi smo dolazili u Grad, usporedio je Viđen te dodao:

Vedran Levi/Dubrovačke knjižnice

- Jako je puno medijskog prostora te 1926. posvećeno Festi. Važan element tadašnjih proslava je i pjevanje. Te godine je formalno osnovan Crkveni pjevački zbor pri Katedrali. Rekli bi neki danas da im je ‘samo 100 godina‘? Ali, zbor i pjevanje pri katedralama, crkvama postojalo je otkako je kršćanstva, a dubrovačka katedrala je u 18. stoljeću bila korištena kao koncertna dvorana! Dubrovački festanjuli su tako ‘tek‘ 1929. formalno bili osnovani kao udruga, ali je i prije toga bilo festanjula. Je li moguće da je ova jubilarna Festa 1926. bila povod tog formalnog osnivanja Crkvenog pjevačkog zbora?! Taj zbor je bio jedan od najboljih zborova u tadašnjoj Jugoslaviji, bio je poznat izvan naših granica, pojedini skladatelji iz Belgije, Austrije i Italije čuli su za njega i slali su mu skladbe za izvedbu... Zaslužni su bili Franjo Bizzarro-Ohmućević, Antun Gjivanović... to su ljudi koji su bili amateri. Važno je spomenuti i Frana Lederera... Na zajedničkoj slici zbora je i Vlaho Turčinvoić, organizator kazališnog života u Dubrovniku između dva svjetska rata. To što su ti pjevači kao amateri pjevali i izvodili, danas bi izvodili akademski zborovi! - poručio je Viđen.

Pokazao je Viđen fotografiju tombule iz 1931., na slici je kao i na svim slikama Festa iz tog vremena Grad, Stradun pun, a to je vrijeme kad je Grad imao svega par tisuća stanovnika, Pile i Ploče su tad bile ‘predgrađe‘.

Intrigantan je podatak da 1926. prije tombule bila utrka u vrećama, dječaci su se natjecali za pršut, bilo je puštanje balona koji su bili senzacija, tri su se pustila: jedan s likom svetog Vlaha, jedan s likom Gospe...

Najavio je predavač i pozvao publiku na predavanje profesorice, doktorice znanosti Ane Munk O relikvijarima sv. Vlaha - povodom 1000. obljetnice prijenosa relikvije Parčeve glave u Dubrovnik koje se održava u sklopu tribine Ususret svetom Vlahu 29. siječnja u 19.30 sati u Dvorani Ivana Pavla II.