Ivan Viđen: ‘Pasko Baburica bio je možda prvi počasni građanin Dubrovnika uopće, bio je vizionar koji nikad nije zaboravio svoju domovinu!‘

U sklopu Mjeseca hrvatske knjige, povjesničar umjetnosti Ivan Viđen održao je u Znanstvenoj knjižnici predavanje o iseljeniku, poduzetniku, dobrotvoru, milijunašu, vizionaru, zaslužnom Dubrovčaninu Pasku Baburici (1875. - 1941.) povodom 150. obljetnice njegovog rođenja. Uvodno je okupljene pozdravila djelatnica Dubrovačkih knjižnica, Matija Tija Nenadić. Naglasila je kako je Baburica svima donekle poznat, ali malo kome do kraja.

Pasko Baburica (1875. - 1941.)

- Svi znamo tko je bio Pasko Baburica, jedan od najbogatijih Hrvata na prijelazu stoljeća, veliki filantrop i biznismen... Mene je zaintrigiralo koliko se sjećamo Paska Baburica i onih sličnih njemu, koliko, zapravo, znamo o njemu. Mi nemamo njegovu cjelovitu biografiju na hrvatskom, a nisam siguran da postoji i na španjolskom. Na njegovo dobročinstvo podsjeća obala (riva) u Donjem Čelu na Koločepu. Jedina cjelovita monografija otoka Koločepa objavljena je 1932., autor je Vicko Lisičar. Baburica ima jedno od najreprezentativnijih mjesta u Dubrovniku, na Stradunu, iznad njega je samo Ivan Pavao II. koji je počasni građanin Dubrovnika, a i Baburica je počasni građanin Dubrovnika, vjerojatno je prvi počasni građanin Dubrovnika uopće. Mislio sam da je to zato što je dao obnoviti Zvonik, a ploča je postavljena 1929. Diplomat Trajan Lalić je sedam godina prije smrti dobio svoju spomen-ploču u Dvoru, a vazda se govori da je Miho Pracat jedina osoba uopće koja je dobila spomenik, zaboravljajući da je nedaleko Miha Pracata nalazi spomen-ploča koju je podigla Dubrovačka Republika. Skromni fratar iz Konavala, Pasko Baletin, na gornjem je dijelu Zvonika 1770. također dobio natpis, to nije spomen-ploča, ona govori da je sat popravio Pasko Baletin, privatni čovjek, zaslužnik. U Dubrovniku ima i Ulica Paska Baburice, a u Čileu postoji Poljoprivredni institut Pascual Baburizza... Baburičina kuća u Čileu od 1970-ih godina je muzej suvremene umjetnosti...

- Pasko Baburica rođen je 28. travnja 1875. u jednoj relativno skromnoj obitelji, otac je bio Ivan, a majka Katica rođena Šoletić. Imao je dva brata i dvije sestre. Povijest je zabilježila njegovog brata Vicka koji je preminuo relativno mlad. Na Koločepu je završio osnovnu školu i to je jedina školu koju je, zapravo, imao. O njegovim počecima zna se relativno malo, većina podataka potječe iz jedne biografije objavljenoj na španjolskom jeziku u Čileu. On je svoju karijeru započeo kao trgovački šegrt, otišao je u jednu trgovinu u Trebinje gdje je radio pet godina. Nakon toga se vrlo kratko vratio na Koločep i u Dubrovnik, a 1892. je s bratom Vickom pošao u Južnu Ameriku. Citat iz jedne knjige kaže kako je tamo "radio čvrstom voljom i gvozdenom ustrajnošću". Brat Vicko preminuo je u Južnoj Americi, a tijelo je prebačeno u Dubrovnik. Brojne hrvatske obitelji od Konavala do Pule su na prijelazu stoljeća pošle u Južnu Ameriku i ostavili tamo svoje kosti. Neki su zaradili kapital, razmjena je bila vrlo često dvosmjerna... Uz filokseru su i mnogi drugi razlozi, kao što je vojna obveza, ljude tjerali u emigraciju, naveo je Viđen.

Dubrovačke knjižnice

Baburica je boravio u nekoliko gradova u sjevernom Čileu, radio je željezariji, kasnije je radio kod jednog Dobroevića iz Orašca, a upoznao je potom jednog Šibenčanina s kojim se udružio u jednu veliku mesnicu. Čile je u tom trenutku doživio ogromni procvat kad je u pitanju proizvodnja salitre. 1902. je shvatio dobru poslovnu priliku, uključio se u prijevoz stoke iz Argentine u planinske dijelove Čilea, taj je put ‘razlomio‘ te na nekoliko mjesta dao je izgraditi male postaje, stoka je bila daleko manje umorna i iscrpljena, meso puno kvalitetnije i tako je Baburica ostvario profit. U gradu Iquiqueu je bilo puno Hrvata, tu je 25 godina živio Federiko Glavić. 1904. Baburica se zajedno s poslovnim partnerom Šibenčaninom udružio s jednim Čileancem te su otvorili lanac mesnica. No, kasnije, 1913. odlučio je investirati u salitru i s jednim Čileancem inženjerom i jednim hrvatskim iseljenikom osnovao je tvrtku koja se bavi isključivo salitrom.

- Glavić je tip iseljenika koji je zaradio puno i vratio se, a Niko Mihanović je zaradio ali ostao. Mihanović i Baburica su bili jako dobri prijatelji. Ono što je Baburica bio na sjeveru Čilea, Mihanović je bio u Buenos Airesu, a nikad nisu zaboravili svoju domovinu. Svima im je zajedničko težak put, ali i vizionarski pogled. Baburica je imao dobre poslovne partnere, očito je znao slušati savjete.. Podaci o veličini njegovog bogatstva se razilaze... Tvrtka je mijenjala ime, neki govori da je on imao četiri najveće oficine salitre u Čileu, jedan podatak kaže da je od 16 velikih tvornica salitre, Baburica imao 11, Lisičar navodi da je njegova tvrtka imala 75 posto udjela, neki navode 50 posto, ali su to ogromni udjeli... Baburica je htio da većinu radnika čine hrvatski iseljenici. U jednom trenutku mogao je potpisati mjenicu od milijun funti, a postao je ‘kralj salitre‘. Baburica je krajem 20-ih godina 19. stoljeća shvatio da salitra postaje sve manje profitabilna, a sve se više okrenuo bankarstvu i pomorstvu. Lisičar je 1932. naveo da je Baburica prodao udjele u tvornicama salitre... Banac, Baburica, Petrinović udružili su se u tvrtku koja se zove Jugoslavenski Lloyd. Tu je Baburica uložio glavninu svog novca, 1929. se posve prebacio na trgovinu i pomorstvo, naveo je Viđen.

Dubrovačke knjižnice

Do kraja života je Baburica živio u gradu Valparaisu.

- Salitra je do danas ostala njegov prepoznatljivost, ali se kratko bavio njome, rekao je Viđen te nastavio govoriti o političkom kontekstu u kojem je djelovao Baburica tijekom pa i nakon Prvog svjetskog rata.

Glavni financijeri Jugoslavenskog odbora bili su Pavo Mitrović i Pasko Baburica, a to joj je osiguralo neovisnost od saveznika i srpske vlade.

- Baburica je postao jedan od vodećih Hrvata u Južnoj Americi. Općinsko vijeće kojem je predsjedao Melko Čingrija a koje je održano 1920. kao prvu točku Dnevnog reda imalo je prijedlog proglašavanja Paska Baburicom počasnim građaninom Dubrovnika. Navedeno je kako nikad nije prekinuo vezu s domovinom niti je ikad bilo sličnog prijedloga... Usudio bih se reći da je Pasko Baburica naš prvi počasni građanin. Njegove su zasluge znali jer je u Jugoslavenskom odboru bilo jako dosta Dubrovčana... U listopadu 1924. izaslanstvo Dubrovnika otišlo je u Čile da Baburici predaju diplomu. Izaslanstvo je činilo Božo Banac, Milica Ivanović Banac, Ivanka Čingrija i Melko Čingrija, a putovali su o svom trošku. Ostali su tamo šest mjeseci, Čingrija je tamo čak primao i poštu... Nije to bila samo promotivna kampanja, nego su posrijedi su bile i poslovne veze, naveo je predavač.

Baburica je više volio da o njemu govore djela, nego on sâm. Rijetko je dolazio u Europu, a u Dubrovnik gotovo nije dolazio uopće. Ne zna se razlog, nikad se nije ženio, bio je opsesivno posvećen poslovnom životu. Govori se da je supruga njegovog prvog gazde u Trebinju govorila da mora učiti i raditi, navodno joj je kasnije slao apanažu. Također, navodno je upoznao neku djevojku u Dubrovniku koja je umrla.

Hrvatski radiša je udruga srednjih obrtnika grada Zagreba osnovana 1903., a u Zagrebu je 1920-ih godina podignuta zgrada Hrvatskog radiše. Baburica je zajedno s četvoricom drugih iseljenika dao veliki doprinos, a na pročelju zgrade je i danas njegov, kao i Mihanovićev portret. 1910. dao je veliki doprinos za restauraciji crkve Velike Gospe u Donjem Čelu, 1924. izgradila se obala i pristanište... Zvonik je već u 19. stoljeću bio u problemima, 1906. se dogodio potres i gornji dio Zvonika je skinut jer je postojala opasnost da se sruši, bio je statički ugrožen...

Dubrovačke knjižnice

- Nakon Prvog svjetskog rata nastala je nova situacija, svi žele da se Zvonik obnovi, ali nije bilo novaca. Na jednoj večeri povodom Svetog Vlaha neki Dubrovčani su se okupili u Parizu... Rečeno je da nema solada za Zvonik i on je odlučio dati solde. Baburica je kao počasni građanin Dubrovnika smatrao da mu je čast i obveza da da nešto svom gradu, platio je 99 posto troškova za Zvonik. Dubrovčani su mu se odužili spomen-pločom, a izrađena je posebna zlatna medalja i poslana mu je u Čile kao znak zahvalnosti. Mnogi su se angažirali oko Zvonika, desetak najveći dubrovačkih gospara se angažiralo... Tijekom obnove Zvonika vraćeno je sve staro što je bilo, a ustupak modernog vremena su dva prozorčića koji prikazuju ure i minute, a stavljene su replike Zelenaca. Baburica je umro u Los Andesu u srpnju 1941. kad je u Europi već bjesnio Drugi svjetski rat. Postoje brojni sjećanja na njega... Josip Kosor je u svojoj drami "Donovi" ‘ocrnio‘ Paska Baburicu jer je bio zaljubljen u ženu njegovog prijatelja Pava Mitrovića, a drama je 2004. objavljena u časopisu "Dubrovnik". Ako je budete držali u rukama, nemojte je shvatiti kao dokumentarnu dramu, shvatite je kao izraz umjetničke slobode! Znamo a i ne znamo tko je bio Pasko Baburica, veliki čovjek, postoji nešto literature, a bez komparativnih istraživanja možemo malo ili nimalo. Nemojte zaboraviti Paska Baburicu! - poručio je Viđen na kraju.