Ivana Lovrić Jović predstavila ‘Devet receptora za gorko‘: ‘Ovo je roman traume, kronika druge polovice 20. stoljeća i svođenje računa spram ideologija!‘

Nakon što je 2021. u Sponzi predstavila roman prvijenac Vidi kako Lokrum pere zube koji je dvije godine nakon zaživio na kazališnim daskama kao predstava u produkciji Kazališta Marina Držića i Dubrovačkih ljetnih igara, znanstvenica, prozaistica i pjesnikinja Ivana Lovrić Jović ovaj je put na tvrđavi Bokar predstavila svoje novo djelo, drugi roman Devet receptora za gorko. Organizacijsku podršku predstavljanju dalo je Društvo prijatelja dubrovačke starine, a uz autoricu govorili su o novoj knjizi teatrologinja i književna teoretičarka, profesorica Lada Čale Feldman i književnica Staša Aras, a moderatorica je bila Ivana Mijić Vulinović.

IVANA LOVRIĆ JOVIĆ PREDSTAVILA ROMAN PRVIJENAC Autorica se kroz djelo "Vidi kako Lokrum pere zube" ostvarila jednostavno i pošteno

Potonja je navela kako je knjiga "senzacionalna", a izdanje je Lovrić Jović deseti naslov u karijeri.

- Večeras smo se okupili kako bismo živjeli umjetnost. Ova knjiga radi ono što ne može niti jedna konvencija, ustav, zakon ili povijesni udžbenik, ona kroz svoju heroinu Tugu progovara o nepokolebanoj ljudskosti usred potpunog bezumlja. Povijest se piše u ljudskoj utrobi! Ivana je uspjela prikazati sva ta kršenja prirodnih prava čovjeka, sva prava koja su bila zajamčena na papiru ali su bila ‘mrtvo slovo‘. Svi njezini likovi su utjelovljenje tuge... Ta farsa papirnatih prava i obespravljenost čovjeka, poglavito žene kao vječite žrtve sustava, ostala je do danas. O tome svjedoči i činjenica kako pravo o prekidu trudnoće prakticiramo po prastarom zakonu iz 1978. Pretvaramo se da je prošlost iza nas, da je u prošlosti, ali tko je liječio od PTSP-a naše bake i djedove nakon svih onih ratnih trauma?! One su se prenosile s koljena na koljeno, podjele o tome čiji je djed bio ustaša a čiji partizan još su prisutne, urezane su nam pod kožu one pjesmice i zakletve o Titu, sami smo 1991. sve prepričano od baka doživjeli na vlastitoj koži, kazala je moderatorica te dodala:

- Prošlost nije prošlost, ona je itekako živa u našem tkivu, u našoj utrobi. Knjiga ima 143 stranice, a pročitala sam ih u jednom dahu, progutala sam knjigu i ne mogu reći da me dotakla, dotukla me u onom prekrasnom smislu, na onaj čudesan i iscjeljujući način na koji vas samo vrhunska književnost može dotaknuti! Nikad je ne bih povezala s prvom knjigom, s Lokrumom, što govori o tome kako Ivana suvremeno vlada s različitim svjetovima... Očekivali smo da će Ivana pisati u prvom ili u trećem licu, a ona piše u futuru prvom i u drugom licu jednine... Ona je tu heroinu, svoju Tugu, iz prošlosti jednostavno smjestila u sada. Dok sam čitala, dok su mi tekle suze niz obraze, došlo mi je da junakinji kažem da mi dođe u skute! Osjeti se kad netko duminja nad rečenicama, a Ivana ovdje nije duminjala, svaka rečenica je izašla iz utrobe i svaka se zabija u utrobu čitatelja i to je zaista fascinantno! Mi Tugi skidamo kapu što sve ona tako junački preživljava, ali do samog kraja ne prestajemo navijati da ona konačno počinje živjeti..., izjavila je uvodno Mijić Vulinović.

Čale Feldman je, kao i moderatorica, mjesto predstavljanja povezala s predstavom Aretej.

- Vidi kako Lokrum pere zube je knjiga posve drugog tona pa kad sam dobila u ruke ovu, priličnu me iznenadila! Približno je isto vrijeme, ali je daleko ambiciozniji pokušaj da se govori o traumi, ima elemente kriminalističke i ljubavne priče, ali kad bismo je trebali svrstati žanrovski, rekli bismo da je to roman traume. To razdoblje prije, tijekom i poslije Drugog svjetskog rata pa kasnije i Domovinskog rata je razdoblje možda najneuralgičnije za nas danas, nismo s njim izišli sasvim na kraj, nismo uspjeli postići neku vrstu konsenzusa što se zaista dogodilo. Žena je ustavu iz 1946. izjednačena u svim pravima s muškarcima, a 1945. žene su dobile pravo glasa! Frapantan je podatak da su se u Francuskoj, kolijevci feminizma, za to izborile tek 1949. Drugi aspekt koji bih izdvojila jest činjenica pristupa tom razdoblju kroz mitopoetski registar. Da njezina Tuga svojim imenom asocira na permanentno stanje njezine junakinje, asocira na ton čitave knjige, a ona sama je dionica jedne mitske obitelji. Roman započinje opisom harmonične peteročlane obitelji koja očekuje šesto dijete, ali tu će je zapasti prva trauma, izgubit će majku, taj se brat neće roditi... Ali, ta obitelj je legendarna, mitska obitelj, to je obitelj Buge, Tuge, Lobela... To je obitelj legendarnih Hrvatica! Alegorijski se dočarava trauma hrvatskog naroda, ali ovdje je drugačija perspektiva - uvjetovana modusom u kojem je ovaj roman ispričan. To nije objektificirana žena u slučajevima kad pišu muškarci, nego je tu posrijedi neka vrsta empatijskog pripovijedanja.

- Tu su i dva ključna strateška poteza koja Ivana poduzima: ona piše roman u budućnosti i piše roman u drugom licu, te dvije odluke će promijeniti naš osjećaj prema pripovjedaču priče. Ne moram znati da je žena autorica, pripovjedač ostaje zagonetna figura. Tko je ta tko toj junakinji šapuće to "ti", koja joj govori što će se dogoditi? Ovo je roman o traumi, a pisati o budućnosti je rijedak narativni potez, pisati u drugom licu još je rjeđe, to je složen retorički efekt i pripovjedni sustav. To zna biti monotono, ali Ivana to razbija dijalozima, jednim sjajnim monologom jedne sestre koja je pošla u Beograd i koja ne želi imati više nikakve veze s obitelji a što je isto zanimljiv alegorijski element... Romani traume su obično zaglavljeni u prošlosti, ako se i javlja, budućnost je idealizirana a kod Ivane je permanentna budućnost. Premda je ispisan u futur prvom, metaforički je riječ o gramatičkom futuru drugom, futuru egzaktnom... To je nešto što će se neminovno dogoditi, nešto što se mora stopostotno dogoditi da bi se moglo živjeti tu pravu, čistu i otvorenu budućnost. Junakinja neprestano doživljava neminovnost za koju samo pripovjedač zna. Čitatelju je teško identificirati se s junakinjom, ovo je šok za čitatelja - da mu se neprestano obraća modusom "ti", reklo bi se da je to "oko i glas iz nesvjesnog" a vezano je za vremensku petlju traume, objasnila je Čale Feldman.

Autorica je dala svoje viđenja procesa pisanja i odabira tematskog okvira.

- Ne znam odakle mi je došla ta tema, pet godina mi se ulagivala, odbijala sam je jer sam mislila da nemam ništa s tim. Stvorila se ta tema u svemiru, postojala je želja da se nešto o tome kaže i mene je dohvatila... Da nisam ja, netko bi drugi o tome pisao. Dohvatila sam se u trenutku kad sam shvatila da mogu pisati svoju istinu na svoj način i kad sam shvatila da mi je taj moj medij pravi. Tad sam započela knjigu... Imam baku koja je proživjela traumatičan život, ali nije mi došlo da ga zapišem. Izbor futura i drugog lica je tako lijepo Lada uzdigla, ali ja sam ga samo osjetila... Mene kao pisca se puno pita o pisanju, ali ne znam puno toga reći jer je to za mene kreativan čin koji dođe... Odavno želim pisati u drugom licu, prije deset godina sam pitala Stašu da bih pisala u drugom licu... Prije korone sam joj to rekla... Ne preispitujem zašto sam to htjela... Bilo je i puno razgovora na temelju kojih je nastajala ova knjiga. Razgovori su se temeljili na dijalogu, nekako je prirodno to sve sjelo, s tim da sam onda doslovno do kraja to provela. Ne bih se znala izvući iz toga, ali barem sam ovaj put kronološki pisala,komentirala je autorica te nastavila:

  - Sebe samu jako sam puno iznenadila jer sam mislila da ne znam ‘namontirati‘ fikciju i da ne znam ispričati nešto što nisam doživjela. Svi koji me znaju, znaju kako lijepo pripovijedam, ali o onome što je bilo. Uvijek sam voljela pisati, dobila sam monografiju o drugu Titu jer sam u školi napisala nešto za njegov rođendan. Nisam taj dan morala doći u školu jer sam pisala, po narudžbi sam to napisala i dobila sam tu knjigu! (smijeh) Uvijek sam znala pisati, ali nije mi se pisalo! Međutim, nisam izmišljala priče, a sad sam to morala. Ovdje ima nešto stvarnih događaja, ali glavna priča je izmišljena... Nisam u prvoj trećini znala kakav će biti kraj... Mene je to jako zabavljalo, svi ti likovi... Ima dosta dijelova koji prepričavaju to tadašnje društvo koje malo viđamo u romanima, što su ti ljudi radili, kako su doručkovali, kako je škola tekla u ratu... Kako to da jedni ginu dok drugi igraju tenis... Zabavila me ta fikcija! Snježana Banović mi je rekla kako je triput zakasnila izaći iz kuće jer je čitala roman... Ima u knjizi elemenata krimića... Ali, ništa što sam večeras čula nije bila moja odluka, bilo je nešto odluka, neki elementi u priči, a ovo drugo su bili procesi kreativnog činjenja. Pred pisanje više radim na smirivanju sebe, nego na prikupljanju materijala. Kroz vrijeme pisanja, nekad pet mjeseci  - nekad dvije godine, želim biti svjesna trenutka i biti malo poroznija na ljude. Pomogla mi je i umjetna inteligencija koja me slala na znanstvene radove: ja bih svaki put pristojno pitala s "Vi" i dobila bih upute, dosta je vremena teklo u tome, to je malo naporno. Da bih mogla pisati poetičnu prozu, ne mogu je naslagati na ništa, na zrak, moram priču opravdati dokumentarističkim informacijama, ali taj dokumentaristički dio mi je teže pisati... Svi ljudi oko mene učinili su to da niste danas izmučeni dok čitate ovu knjigu! Meni će biti zanimljivo čuti je li to zanimljiva priča za mlade, bit će zanimljivo saznati čitaju li to mlađi naraštaji, oni ispod 40... Mladi ljudi čitaju, nisu oni baš toliko nezainteresirani za čitanje koliko mi mislimo, čitaju na engleskom i na hrvatskom, čitaju ono što ih zanima, otkrila je autorica.

Aras je zbog kašnjenja trajekta stigla pred kraj predstavljanja.

- Nametnula mi se tema kronike, tog kroničarskog... Kako je Ivana u prošlom romanu napravila "računovodstvo svakodnevice", a u ovom romanu je opet prisutno to svođenje računa, to razračunavanje s onim što steknemo mi koji smo rođeni u ovim krajevima. Ivana je pokušala i velikim dijelom uspjela, ovo je prvi roman ove vrste, popisati to računovodstvo prošlog stoljeća. Mi nosimo u jednom pamćenju i kroz naraciju u našoj obitelji te sudbine: Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat, ‘lijevi‘, ‘desni‘... Svi to skupa znamo, ali ne nalazimo načina kako literarno ponirati u to... Ivana je to jako dobro napravila, ‘pretrčala‘ je to i zato mi je roman jako dobro ‘tekao‘. Roman sad u 21. stoljeću skače stepenicom iznad i jako se bavi kronikom 20. stoljeća. Možda je to i zbog poplave psihoterapeutskih procesa o kojima se sada puno govori! Naše su majke šutjele: "Pregrizi to!", "Progutaj to!" - stalno su se takve stvari govorile. Govorilo se kako se iza onog rata živjelo složno... Nema svatko hrabrosti pisati o tome... Zato mi je drago što je Ivana ispisala ovaj roman, sigurna sam da ovo neće biti jedini takav. U prvom romanu je obiteljski teatar i ovo je obiteljski roman. Život piše prelude romane, tako lude da ih je teško romanom obuhvatiti! Roman ima ozbiljnu temu, vrlo sugestivno drugo lice, vrlo je teško pisati u drugom licu ali kad imaš recipijenta onda to ide. Čitajući ovo, vidjela sam Ivaninu tipkovnicu... Ovo je kronika druge polovice 20. stoljeća, to svođenje računa spram ideologija. Jako se puno na ovim područjima šutjelo o tome, a odnosi nisu crno-bijeli i sve je to u ovom romanu! U drugom licu postoji jedna distanca, glavni lik se našao u situaciji spašavanja žive glave kako zna i umije u kojoj se može naći svatko od nas... Ja bih voljela da taj kraj nije potpuno jasan! Roman je inače jako sceničan... Mene su neke od najboljih situacija, kao i u prethodnom romanu, vezane za Rijeku, priznala je Aras te dodala:

- Drago mi je što se Ivana nije bavila psihologizacijom, ostavila je dosta neispisanog, čitatelj može vrlo sugestivno upisivati svoja iskustva... Ima dovoljno prostora! Linearna je, radnja se lako prati, dovoljno ima ‘zraka‘ u romanu da se mogu ispitati i ispisati vlastita iskustva unutra, najčešće iskustva vlastitih roditelja i mislim da će nas zbog toga roman prilijepiti uz sebe. Sviđa mi se da se razbijaju i monoliti tih ‘lijevih‘ i ‘desnih‘, kroz roman se rastapaju te granice, vidimo da stvari nisu bile takve kakvim nam se čine... Drago mi je da se u 21. stoljeću i o tome govori i da se ti tabui pomalo otvaraju... Ova vrsta romana će nam biti draga i zbog te dokumentaristike, a tu ima jako puno posla... Devet receptora za gorko jest jedan mozaik, trasira se put iz jednog životnog doba, iz jednog političkog uređenja... Čini se da je lako napisati ovakav roman, da to može svatko ali nije! Vidi se potreba da se sve te stvari razjasne i napišu na papir... Roman će se dobro čitati, uvjerena je Aras koja je na kraju autoricu usporedila s Annie Ernaux.