Miho Baće: Ako ćemo čekati da netko kaže da smo dovoljno obrazovani i pametni da bismo govorili o ljubavi, strahu ili budućnosti, onda bolje da šutimo!

U utorak, 15. rujna u 20 sati u palači Sponza otvara se nova samostalna izložba Miha Baće, ‘Horizonti‘. Trinaest ulja na platnu donose teme koje su istodobno osobne i univerzalne – ženu, ljubav, strah, svakodnevicu, prolaznost, budućnost i naravno, horizont. Zanimalo nas zašto odabire teme koje su u pravilu ‘rezervirane‘ za akademske umjetnike te zašto ga privlači ono što čovjek ne može do kraja objasniti.

Miho, opet ste se uhvatili velikih tema. Horizont, život, ljubav, strah, budućnost… Nije li to ipak malo prevelik zalogaj za samoukog slikara?

Možda jest. Ali ne vidim zašto bih se zbog toga trebao ispričavati. Ako ćemo čekati da netko kaže da smo dovoljno obrazovani, dovoljno pametni ili dovoljno veliki da bismo smjeli govoriti o ljubavi, strahu ili budućnosti, onda možemo svi zajedno sjesti i šutjeti. Nisam rekao da imam odgovore na ta pitanja. Samo imam potrebu njima se baviti.

No nisu li te teme već potpuno potrošene? Sve je već naslikano, napisano i rečeno. Što vi sada tu imate dodati?

Možda ništa. Ali onda se moramo pomiriti s činjenicom da je potrošen i čovjek. Jer ako su ljubav, strah, žena, prolaznost i budućnost završene teme, ne znam što nam još preostaje. Ne pokušavam izmisliti novu ljudsku egzistenciju. Pokušavam reći nešto svoje o onome što i danas živimo. Ovdje se vidi moj novi odnos prema onome čime se bavim, iako ‘Horizonti‘ nisu prekid s mojim ranijim radovima. Naprotiv. Nakon ‘Putovanja‘ i ‘Ljeta‘ prirodno sam došao do pitanja što je iza svega toga. Što ostaje kada putovanje završi? Što dolazi nakon ljeta? Što čovjek radi kada pogleda ispred sebe i shvati da ono najvažnije još nije doživio? Tu počinje horizont.

Zašto baš ‘Horizonti‘?

Zato što horizont nije samo ono što vidimo. On je granica našeg pogleda, ali istodobno i poziv da gledamo dalje. Budućnost je horizont. Ljubav je horizont. Strah je horizont. Čak je i vlastiti život na neki način horizont – stalno pokušavamo shvatiti dokle smo došli i kamo još možemo otići. I čim pomislimo da smo nešto dosegnuli, pojavi se nova granica.

Žena se ponovno pojavljuje kao važan motiv. Zašto?

Zato što kroz ženu mogu govoriti o čovjeku. Ona mi je zanimljiva upravo zato što je istodobno bliska i tajanstvena. Naša je svakodnevica, dio našeg života, nešto što nam je vrlo blizu – a opet nikada ne možemo do kraja iscrpiti njezinu tajnu. I to je meni jako blisko ideji horizonta. Nešto ti je pred očima, a ipak ti stalno izmiče.

Znači, ne pokušavate objasniti ženu?

Ma kakvi! To bi bio prilično ambiciozan projekt. Mene više zanima ono što ne mogu objasniti. Kroz ženu pokušavam govoriti o ljubavi, odnosima, strahu, očekivanju, prolaznosti i budućnosti. Ona nije cilj. Ona je ulaz u puno širu priču.

Netko bi mogao reći da ste opet uzeli univerzalne teme i pokušali im dati neku veliku filozofsku važnost. Nije li to malo pretenciozno?

Naravno da može reći. Ali onda bih ga pitao: što bi po njemu bilo dovoljno malo i dovoljno nevažno da bi bilo Umjetnost je uvijek u postavljanju pitanja, a ne u davanju odgovorasigurno za jednog slikara? Mene ne zanima biti siguran. I tu mi je zanimljiva jedna misao koju je jednom rekao Bono iz U2-a: ‘Umjetnost je uvijek u postavljanju pitanja, a ne u davanju odgovora‘. Umjetnost je, po meni, upravo to – ne moraš imati rješenje da bi imao pravo otvoriti pitanje. I tu završava moja ambicija. Ne želim riješiti čovjeka. Samo ga želim malo uznemiriti.

I ne smeta Vam što će ‘profesionalci‘ možda reći da ste nepozvani baviti se takvim stvarima?

Ne. Nisam tražio pozivnicu. Akademija je važna, znanje je važno, povijest umjetnosti je važna. Ali ne postoji diploma koja čovjeku daje ekskluzivno pravo da razmišlja o životu. Ako netko misli da moje slike ne vrijede, neka to kaže. To je legitimno. Ali da mi kaže da nemam pravo postavljati pitanja, s tim se ne slažem.

Ovaj put su platna veća. Je li to neka velika promjena?

Veća su, ali ne bih od toga radio umjetnički događaj stoljeća. Format je format. Važnije mi je što se dogodilo na platnu nego koliko ono ima centimetara. Veći format mi je ovoga puta jednostavno odgovarao onome što sam želio napraviti.

Kažete da su ‘Horizonti‘ vrhunac vašeg dosadašnjeg promišljanja. Nije li to malo samouvjereno?

Pa tko će to reći ako neću ja? Kažem da je to najdalje dokle sam ja trenutno došao. I iza toga stojim. Ako ne vjerujem u ono što radim, teško mogu očekivati da će vjerovati netko drugi.

Jeste li nervozni pred otvorenje?

Naravno, i to je dobro. To znači da mi je još uvijek stalo, a do trenutka otvaranja slike su samo moje. Nakon toga više nisu.