U atriju palače Sponza otvorena je samostalna izložba Miha Baće pod nazivom Horizonti. Prigodan tekst pročitao je Ivica Puljić.
- Na prvi pogled, horizont je nešto što svi poznajemo. To je ona daleka linija prema kojoj pogled prirodno odlazi, granica između mora i neba, između zemlje i prostora, između onoga gdje stojimo i onoga kamo bismo možda željeli otići. Ali kad se malo dulje zadržimo pred slikama Miha Baće, postaje jasno da ovdje horizont nije samo crta u prostoru, on je stanje, osjećaj i pitanje. I možda, prije svega, mjesto na kojem se susreću ono što jesmo i ono što bismo još mogli postati. Na ovim velikim platnima pred nama horizont nije uvijek nešto što treba pronaći u daljini. Ponekad se čini da je vrlo blizu, gotovo opipljiv. Ponekad ga osjećamo u odnosu boja, u prostoru, između likova, u pogledu koji je usmjeren prema nečemu što mi ne vidimo. Miho Baće ne slika horizont kao geografsku točku, on ga slika kao unutarnji prostor. Na njegovim slikama susrećemo tijela, lica, ženske figure, prizore koji na prvi pogled mogu djelovati poznato, gotovo jednostavno, ali što dulje gledamo, to postaje jasnije da se ovdje ne radi samo o prizoru, ovdje se radi o trenutku, o onom neuhvatljivom trenutku između jučer i sutra, između odlaska i ostanka, između sigurnosti i želje da krenemo dalje. Žena na slici nije ovdje tek lik koji promatramo, ona je prisutnost i upravo u tome leži jedna od najvažnijih osobina ovih slika: one nam ne daju sve, ne objašnjavaju nam sve, ne zatvaraju priču, naprotiv, ostavljaju nam prostor a taj prostor između slike i promatrača postaje jednako važan kao ono što je naslikano, naveo je Puljić.
Prethodno su dramski umjetnici Maro Martinović i Maro Drobnić pročitali tri pjesme: Pobratimstvo lica u svemiru Tina Ujevića, Putovanje Charlesa Baudelairea i Pjesmu otvorene ceste Walta Whitmana.
- Nije slučajno što su upravo te riječi večeras ušle u prostor ove izložbe. One nisu ovdje da bi objasnile slike niti slike trebaju objasniti pjesmu, ali između njih postoji nešto zajedničko, postoji pogled prema drugome i prema daljini, a slike koje večeras gledamo kao da sve te različite putove okupljaju u jednom jedinom prostoru, u prostoru pogleda. Jer, prije svakog putovanja postoji pogled, prije svakog odlaska postoji trenutak kad čovjek zastane i pogleda prema daljini. I upravo su Horizonti zanimljivi: oni nisu slike dolaska, oni su slike trenutka prije polaska, trenutka u kojem još uvijek stojimo ovdje, ali već mislimo na ono tamo! I možda je zato ova izložba nazvana upravo u množini. Ne horizont, nego Horizonti. Jer, svaki čovjek ima svoj. Ne gledamo svi prema istoj daljini, ne očekujemo svi isto, ne bojimo se istih stvari i ne saznajemo i ne sanjamo iste snove, ali svi u nekom trenutku života zastanemo i pogledamo prema nečemu što je izvan našeg neposrednog dosega. U slikama Miha Baće postoji upravo taj osjećaj, osjećaj da se život ne događa samo u velikim događajima, on se događa i u pogledu, u trenutku tišine, u suncu koje pada na tijelo, u boji koja nas podsjeti na jedno davno ljeto, u osobi koju gledamo a možda nikada nećemo do kraja upoznati, u osjećaju da je nešto lijepo upravo zato što je prolazno. I možda su zato ove slike istodobno vrlo osobne, ali i otvorene svima nama.
- One polaze iz umjetnikova svijeta, ali ne ostaju u njemu. Tek kad ih promatrač pogleda, one počinju dobivati nove živote. Zato vas večeras neću pozvati da pokušate pronaći jedno objašnjenje ovih slika, mislim da ga nema. Mislim da ga ne treba biti. Pozivam vas da prođete kroz ovu izložbu bez preše, da zastanete, da pogledate... Možda ćete u jednoj slici pronaći nešto svoje, možda ćete u drugoj pronaći nešto što vam je potpuno strano, ali upravo je u tome vrijednost umjetnosti. Ona nam ne mora uvijek dati odgovor, ponekad je dovoljno da nam postavi pitanje. A možda je pitanje koje nam Horizonti večeras postavljaju vrlo jednostavno: "Kamo gledamo?" Želim vam da večeras pred ovim slikama pronađete svoj horizont, rekao je Puljić otvorivši izložbu i zahvalivši glumcima, posjetiteljima te umjetniku što je svoj unutarnji svijet podijelio s publikom.
Autor je otkrio kako su sva izložena djela, a ukupno ih je trinaest, nastala u ovoj godini.
- Do naziva Horizonti sam došao zato što sam objašnjavao ženu, ali ne ženu kao seksualni objekt, nego kao objekt, motiv u kojem pokušavam ostati u blizini njene neobjašnjivosti. Ona mi je prilično mistična i unutar toga sam tražio najbolji izričaj. Mislim da sam pogodio, a želim da publika, dubrovačka publika zbog koje sam jako nervozan, otkrije isto što i ja, a to je zapravo to ostajanje u njezinoj neobjašnjivosti, to postavljanje pitanja, kazao je slikar te dodao kako mu se ideja Horizonata već dugo ‘rojila‘ u glavi.
Postavlja se pitanje što je iza horizonta odnosno, u ovom slučaju, iza Horizonata?
- Ne znam! To ostavljam publici da odluči. Ja nisam od odgovora, moje je da postavljam pitanja a na promatraču je da pronađe svoje odgovore, poručio je Baće.
Izložba ostaje otvorena do 28. rujna.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....