Predavanjem Žene koje su ostavljale trag: oporuke i ženska solidarnost u Dubrovniku 18. stoljeća doktorice znanosti Minele Fulurije Vučić započeo je ciklus predavanja "Mjesec žena u povijesti" u organizaciji Dubrovačke baštine.
U ime domaćina, okupljenima se obratila Zrinka Lucianović koja je navela kako Dubrovačka baština već četvrtu godinu zaredom ciklusom predavanja obilježava ožujak kao mjesec žena u povijesti. Dodala je kako su predavačicu pokušali dobiti već prvu godinu, ali da je sad uspjelo! Planirana su još dva predavanja: Sanja Žaja Vrbica će 25. ožujka govoriti o bečkim slikaricama u Dubrovniku, a Viktorija Žuvela i Barbara Margaretić 30. ožujka o ženama Dubrovačkih ljetnih igara.
Predavanje polazi od oporuke Frane Vodopić iz 1713. godine, kojom je utemeljena zaklada za pomoć siromašnim plemićkim djevojkama pri ulasku u samostan u Dubrovniku i u Anconi. Spoznaja o postojanju oporuke i zaklade odgovorila je dijelom na pitanje kako su se samostani financirali i tko je financirao život redovnica u samostanima za vrijeme Dubrovačke Republike. Vodopić je rođena oko 1660., a umrla je 1713. u Anconi. Njezin suprug bio je član obitelji koja je posljednja primljena u vlasteoski stalež, prva supruga mu je poginula u Velikoj trešnji, s njom nije imao djece, a s drugom ženom imao je kćerku Viktoriju koja je nažalost preminula svega nekoliko dana nakon rođenja.
Vodopić je svoju oporuku napisala u Anconi, a zanimljivo je da se sa suprugom vjenčala na brodu na putu za taj talijanski grad. Ne treba čuditi da se dio dubrovačkih obitelji trajno naselio u Anconi, zanimljive su i sudbine dubrovačkih redovnica koje su preživjele Veliku trešnju a koje su uslijed odredbe dubrovačkog nadbiskupa nekoliko mjeseci boravile u Anconi da bi se potom vratile. U ranom novom vijeku oporuka je bila važan pravni dokument, iznimno su vrijedan povijesni izvor za razumijevanje društva tog vremena, a za žene su bile dokumenti u kojoj su samostalno raspolagale svojom imovinom. Zahvaljujući oporukama, danas se može čuti glas žena koji bi inače ostao nečujan!
Oporuka kojom je pokrenuta zaklada prepisana je u dubrovačkom notarijatu, a na početku je Vodopić istaknula da joj je želja "srediti svoje zemaljske poslove" i "da joj je razum bistar i da oporuku sastavlja bez ikakve prisile". To je bio uobičajen početak svake oporuke u to doba, a zanimljivo je da je precizirala mjesto i način svog pokopa: tražila je da bude pokopana u Anconi, bez raskoši a u dominikanskom habitu. Spominjanje mjesta ukopa u oporuci je u to vrijeme bilo uobičajeno, time su pojedinci htjeli osigurati dostojanstven pokop. Pogrebni su obredi u Italiji postajali sve razrađeniji od 14. stoljeća, često su dobivale i pompozne karakteristike, a nekad su dolazili i potpuni stranci da bi ‘figurali‘ na pogrebu.
Tražila je Vodopić da se nakon njezine smrti služi 1.000 misa tijekom sljedećih 30 dana, 500 misa tijekom sljedećih pet godina u crkvi Male braće, franjevcima u Anconi ostavila je 100 škuda, sjetila se i dubrovačkih dominikanaca kojima je ostavila 150 škuda, a sve kako bi služili mise za njezinu dušu. Ostavila je niz osobnih darova, većinom ženama, primjerice sobaricama za udaju ili pomoć pri ulazak u samostan, svakoj nećakinji muža ostavila je po prsten, kuću je dala u najam a odredila je da se dio zarade od najma dodjeli jednoj djevojci kao pomoć za udaju ili za ulazak u samostan. Naglasila je predavačica da je Vodopić brinula o obitelji, duhovnosti i zajednici u kojoj je živjela.
Najveći dio oporuke izrazio je najvažniju odredbu: osnivanje zaklade za pomoć siromašnim plemićkim obiteljima prilikom odlaska u samostan. Tražila je Vodopić da se sastavi detaljan inventar njezinih dobara, trebalo je prodati svu pokretnu imovinu a i nešto nepokretne imovine kako bi se pomirili dugovi. Sve drugo pretvorilo se u glavnicu kojom se osnovala Zaklada Monte Hlanjević. Zaklada je morala ostati trajna, neotuđiva i nedjeljiva. Zakladu je nazvala djevojačkim prezimenom, što može uputiti na zaključak da je imovina potjecala od njezine obitelji. Naime, imala je Vodopić jednu sestru, Madu, koja je poginula u Velikoj trešnji. Izvršitelju oporuke je iz zahvalnosti ostavila jednu od najboljih slika iz svog doma. Biskup u Anconi je trebao imenovati upravitelja Zaklade, a odredila je Vodopić da se legat naizmjenično dodjeljuje Anconi i Dubrovniku, povezivala je tako dvije obale Jadrana koje su bile vezane njezinim životnim putem. Ulaganje je išlo u Sacro Monte della Pietà u Anconi, a njezina je zaklada bila mirazna, ne za miraze prilikom vjenčanja, nego za pomoć prilikom odlaska u samostan u Dubrovnik i u Anconi.
Upravitelj Zaklade trebao je obavijestiti o prikupljenim sredstvima lokalne vlasti a one su trebale javiti župama. Zainteresirane djevojke su mogle iskazati interes u roku 30 dana, a morale su biti mlađe od 25 godina. Nakon isteka roka, ime svake djevojke napisao bi se na ceduljice te bi se nasumično izvlačila iz jedne posude. Bio je to ždrijeb u Senatu, tako se željelo izbjeći lobiranje ili bilo kakve manipulacije i utjecaji... Ako bi djevojka čije je ime izvučeno umrla ili ne bi ispunjavala uvjete, cijeli postupak bi se ponovio.
Tijekom vremena dogodile su se promjene u nasljeđivanju žena ili poslovnih mogućnosti. Žene su bile ograničene poslovnim mogućnostima, a Vodopić je ostavila toliko toga... Naime, situacija u talijanskim gradovima bila je nešto fleksibilnija, žene su nešto aktivnije sudjelovale u raspodjeli imovine.
Prije samog provođenja u praksi, dubrovačka vlada morala je riješiti problem - trebalo je stavke iz oporuke uskladiti s pravilima Republike. Senat je donio niz odredbi kojima se pokušao prilagoditi željama Frane Vodopić, a te odluke mogu se pratiti sve do pada Republike. Oporuke su proučene 1724. i odmah je potvrđena prva točka. Dakle, mogle su se kandidirati sve siromašne plemkinje do 25 godina starosti, procjenu prikladnosti povjereno je Malom vijeću, a proces ždrijeba trebalo je provesti u skladu s dubrovačkim pravilima. Druge dvije točke vraćene su na doradu, naime, trebalo se, kako je zapisano, posavjetovati i s teolozima. Budući da je novac iz Ancone mogao kasniti, a o dospijeću prihoda trebalo je obavijestiti vladu, pronađeno je praktično rješenje: državna kovnica isplatila bi privremeni iznos, a kad bi novac iz Ancone stigao, posudba bi se vratila. Dakle, želja Frane Vodopić je u cijelosti u Dubrovniku bila ispoštovana. 1725. reguliran je postupak prijave koji je ponovno potvrđen, ostala je želja da sve bude transparentno. 1737. Senat je odredio da djevojke izvučene u ždrijebu ne smiju primati nikakvu dodatnu pomoć od države. Očito je postojala potreba financiranja dijelu dubrovačkih vladika.
Djevojka je u samostan morala ući u roku od šest mjeseci, ali u slučaju da se to nije dogodilo iz opravdanih razloga, trebalo je tražiti papinsku dozvolu da se postupak odgodi. Naravno, djevojka koja je izvučena ždrijebom bi zadržala prednost ulaska, a postojale su i liste čekanja za ulazak u samostan. Bilo je važno pitanje pripadnosti, jesu li djevojke bile plemkinje ili pučanke.U jednom samostanu je na snazi bilo pravilo da pučanku nakon smrti u samostanu može zamijeniti samo pučanka, a plemkinja isključivo plemkinju. Samostan svete Klare nakon Velike trešnje tako je primao samo plemkinje, a Samostan svete Marije od Kaštela i Samostan svete Katarine Sijenske primali su i pučanke i plemkinje.
Godine 1741. biskup Ancone se obratio Senatu moleći da se novac od 500 škuda dvaput zaredom dodjeli ankonikanskim djevojkama, što je dubrovačka vlada odobrila, ali je naglasila da se onda novac dvaput zaredom treba dodijeliti i dubrovačkim djevojkama! Senat je pooštrio nadzor nad dobivanjem papinske dispenze, država je htjela zadržati potpunu kontrolu nad postupkom. Kako su se ženski samostani suočavali s financijskim teškoćama, vlada je često raspravljala o tome, razmatrali su se financijski izvještaji, dijelom se iskoristio ovaj legat, nastojao se preko agenata u Rimu ishoditi papinska dozvola da se dijelom usmjeri na uzdržavanje samostana. Krajem te godine kad je i upućen zahtjev, iz Rima je 1745. to dijelom i odobreno. I dalje su se vodile evidencije o ždrijebanju. Tražene su 1745. izmjene dobne granice, da se ona produlji, da djevojke mogu biti starije od 25 godina što se opravdalo činjenicom da su samostani prenapučeni. 1758. je skupljeno 25 tisuća dukata, ali je odlučeno da se prikupljeni novac uloži u rimske zaklade, što se smatralo sigurnijem rješenjem. Privatni ulozi redovnica su pritom izdvojeni. Zaklada je tako iz Ancone prešla u Dubrovnik, a potom u Rim, što pokazuje tadašnju institucionalnu, trgovinsku i financijsku povezanost mediteranskih gradova.
U arhivskim spisima u Dubrovniku mogu se pronaći imena djevojaka koje su koristile ovaj legat. Tako je 1732. u Senatu izvučeno ime Frane Klašić. Izvučena je s 18 godina, bila je najmlađe dijete u drugom braku svoga oca. U obitelji je bilo ukupno devetero djece, a samo jedna kći je bila udana... Ušla je Klašić 1732. u dominikanski samostan Katarine Sijenske, zavjete je položila 1733., uzela je redovničko ime Marija Tereza, u samostanu je provela 54 godine, a umrla je 1787. Nije obnašala nikakvu službu.
Mara Zamagna Cerna je imala sličan put. Njezina majka rodila je 11 djece, troje je umrlo vrlo rano. Nakon dvije i pol godine čekanja je pošla u Samostan svete Marije od Kaštela, isti dan su dvije sestre ušle u samostan jer je uz nju bila njezina sestra Marija. Nije obavljala dužnost opatice, u samostanu je ostala 45 godina, a umrla je 1793.
Primjer je i Nika Gozze koja je izvučena 1804. Posljednji je to put da je legat korišten prije pada Republike. Bila je jedno od 14 djece u obitelji, tri su brata umrla rano. Ušla je u Samostan svete Marije od Kaštela s 24 godine. Dolaskom Francuza samostan je napustila, a umrla je 1845.
Nakon pada Republike, došlo je do raznih sukoba, Zaklada je vjerojatno prestala postojati, a novci su otuđeni...
- Oporuka Frane Vodopić je izvrstan primjer koliko je privatna ostavština mogla imati dugotrajan utjecaj na društvo, a sve uz dubrovačku vladu. Iako je riječ o osobnoj pobožnosti i privatnoj oporuci, primijenjena je uz vlasti. Ovakve zaklade značile su obiteljima... Vodopić je stvorila zakladu koja je trajala desetljećima nakon njezine smrti i koja je spajala dvije obale Jadrana. Ostvarila je trajan mehanizam solidarnosti, a oporuke su bile način kako oblikovati društvene odnose i upravljati kapitalom. Zaklada je djelovala sve do pada Republike. Oporuke su vrijedan izvor za razumijevanje šire društvene priče, a jedna oporuka jedne žene utjecala je na generacije redovnica, kako u Dubrovniku, tako i u Anconi, zaključila je predavačica.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....