U atriju palače Sponza otvorena je izložba "Sjećanje na staklu - 80 godina svjetlopisnog zavoda Mascarich" u organizaciji Državnog arhiva u Dubrovniku. Autorice izložbe i popratnog kataloga su djelatnice Arhiva, arhivistice Tanja Ladišić i Kornelija Bašica.
Izložba donosi fotografije iz fotografskog ateljea Maškarić koji je svojim radom obilježio preko 80 godina fotografije u Dubrovniku. Državni arhiv u Dubrovniku čuva 473 staklena negativa i 35 fotografija, od kojih je za izložbu odabrano 166 izložaka. Fotografsko umijeće Silvino Maškarić prenio je na svog sina Silvina Maškarića mlađeg koji je nastavio rad ateljea do 1954.
Najveći dio sačuvanih negativa u arhivu se odnosi na period kad je radio samo otac Silvino i oni su najvrjedniji dio zbirke jer se radi o najstarijim kolodijskim staklenim negativima, takozvanim ‘mokrim pločama‘. Malo je sačuvanih negativa za koje se sa sigurnošću može reći da ih je snimio sin Silvino. Tako da se izložba uglavnom temelji na najproduktivnijem periodu oca Silvina, a to je druga polovica 19 stoljeća. Izložba je nastavak rada autorica na istraživanju ateljea Maškarić koje traje skoro dvije godine. Istraživanje je rezultiralo objavom izvornog znanstvenog članka u Arhivskom vjesniku, u prosincu 2024. pod nazivom: "Silvino Mascarich i sin - više od 80 godina svjetlopisnoga zavoda".
U objavljenom radu su iznesene nove spoznaje o ateljeu Silvina Maškarića i nakon svega ova izložba je logičan slijed za predstavljanje staklenih negativa iz Zbirke Silvina Maškarića koji se čuvaju u Državnom arhivu u Dubrovniku od 1964. kad ih je na otkup ponudila Vjekoslava, supruga Silvina mlađeg. Arhiv je otkupio negative i čuvao ih sve ove godine. Uz pomoć suvremene tehnologije i nabavkom skenera s mogućnošću skeniranja negativa, oni su sada dobili novu dimenziju i novi život te svjedoče o izgledu grada, narodnim nošnjama i društvenim događanjima s kraja 19. i početka 20 stoljeća. Zbirka broji ukupno 473 staklena negativa, od čega je 159 najstarijih kolodijskih negativa.
- Fotografski atelje obitelji Maškarić neizostavan je dio povijesti razvoja fotografije u Dubrovniku od 1860-ih pa sve do 1954. godine. S obzirom na dugo razdoblje neprekinutog rada ateljea, u muzejima, arhivima, knjižnicama i privatnim zbirkama sačuvan je velik broj fotografija. Iako je upisan u povijest dubrovačke i hrvatske fotografije, kad govorimo o životu oca i sina Maškarić i o radu samoga ateljea, vrlo je malo bilo poznatih činjenica. Međutim, istraživanje kolegica Tanje i Kornelije te povezivanje arhivskih izvora i spoznaja dobivenih nakon digitalizacije staklenih negativa omogućilo je rekonstrukciju i cjelovitiju sliku o radu ateljea te je dovelo do novih spoznaja o razvoju fotografije u drugoj polovici 19. stoljeća u Dubrovniku. Nakon objavljenog znanstvenog rada o ateljeu Maškarić kolegice su odlučile zaokružiti priču s ovom izložbom i staklenim negativima koji se čuvaju u Državnom arhivu u Dubrovniku od 1964. Dakle, 60 godina čuvamo staklene negative svjesni njihove vrijednosti, međutim tek s modernom tehnologijom i nabavkom suvremenog skenera s mogućnošću skeniranja staklenih negativa, atelje Silvina Maškarića ponovno je oživio i njegove fotografije postaju važan dokument svoga vremena, svjedočeći o izgledu grada, događajima, nošnjama dubrovačke okolice i znamenitih ličnosti i građana grada, navela je ravnateljica Državnog arhiva u Dubrovniku Nikolina Pozniak.
O samom autoru govorila je Ladišić.
- Silvino Maškarić rođen je 1845. u Dubrovniku. Otac mu je bio Nikola Maškarić rodom iz Smokovljana, a majka Ane Kukuljica. Nikola Maškarić bio je brijač i imao je svoju brijačnicu na Stradunu. Sigurno je Silvino u očevoj brijačnici imao mogućnosti susresti i upoznati veliki krug ljudi te čuti sve novosti u gradu, a Dubrovnik od samih početaka razvoja fotografije ne zaostaje nimalo za Europom i svijetom. Naime, ljekarnik Antun Drobac i posjednik i trgovac Josip Betondić poznavali su tehniku dagerotipije, prvog fotografskog procesa, vrlo brzo nakon samog izuma dagerotipije. Dubrovnik je tako među rijetkim gradovima u Hrvatskoj koji bilježi pojavu domaćih dagerotipista prije pojave stranih putujućih dagerotipista, pa je to zasigurno razlog tomu da su i prvi profesionalni fotografi koji su registrirali ateljee bili upravo njegovi građani.
- Znamo sigurno da se Silvino bavio fotografijom već krajem 1860-ih godina, o tome nam svjedoče prizori grada sačuvani na staklenim negativima. Međutim, svoj atelje otvara službeno u rujnu 1873. Tome je prethodila odluka Tomasa Burata, dubrovačkog fotografa, da sa svojom obitelji napusti Dubrovnik. Svoj atelje Tomaso prodaje Nikoli Maškariću, koji ga kupuje za svog sina. Srećom po nas, u kupoprodajnom ugovoru opisan je izgleda ateljea, za koje piše da je "konstruiran dijelom u drvu dijelom u staklu, nalazi se u vrtu obitelji Pozza, u uličici sv. Vida". Danas je to na kantunu ulice Miha Pracata i Pećarice. Kao i svi foto ateljei tog vremena, morao je imati ostakljeni dio kako bi u stisnutoj gradskoj jezgri dobio što više prirodnog svjetla. Isto tako, u ugovoru piše da se Tomaso Burato odriče bavljenja fotografskim poslom u Dubrovniku i da mu neće biti konkurencija. Lokaciju ateljea Silvino nije mijenjao nikada i atelje je tu ostao punih 80 godina. Atelje je bio u početku skromno ukrašen, a kasnije je Silvino dodavao razne rekvizite koje bi mijenjao ovisno o modelu kojeg bi fotografirao. Tu možemo naći umjetne stijene, slamu pod nogama, balustradu, drvenu stolicu, drveni postamenat, navela je Ladišić te dodala:
- Na podu je neizostavan tepih, a pozadina koja je u početku bila jednobojna, kasnije se obogaćuje motivima palače ili prirodnim motivima. Silvinu je posao dobro krenuo te je vrlo brzo otkupio atelje od svog oca Nikole. Svoje fotografije je podljepljivao kartonom, na čijoj poleđini je ponosno isticao svoje nagrade osvojene na izložbama gdje je slao svoje fotografije. Najvrjednija nagrada je svakako ona iz 1879. za album narodnih nošnji poslanih u Beč, kad je odlikovan zlatnom kolajnom od cara Franja Josipa i prijestolonasljednika Rudolfa. Te fotografije se danas čuvaju u Nacionalnoj biblioteci u Beču. Osim portreta u ateljeu, Silvino je pratio sva društvena događanja, fotografirao prizore grada i svoje fotografije nudio na prodaju u svom ateljeu ili u očevoj brijačnici. Svog sina Silvina mlađeg uči fotografskom zanatu već kraje 19. stoljeća, međutim, službeno atelje mijenja naziv u "Silvino Maškarić i sin" 1907.
- Silvino mlađi nastavio je voditi atelje i nakon očeve smrti 1926. godine. U novim okolnostima, kad je bavljenje fotografijom postalo dostupno većem broju ljudi, a fotografsko zanimanje nije moglo samostalno opstati, Silvino mlađi nije uspio uhvatiti korak s vremenom. Iako u teškim životnim okolnostima, star i bolestan, do kraja se bavio isključivo fotografijom u svojem ateljeu. Po statističkim izvještajima Obrtničke komore pratimo rad ateljea sve do 1954. kad se službeno atelje gasi. Zbog lošega imovinskoga stanja i bolesti, 1958. Silvino je prodao zemlju na kojoj je bio atelje. Zanimljivo je da ga je kupila poznata fotografska obitelj Kerner. Međutim, već tad na zemljištu nema više fotografskog ateljea, tj. drvene barake koja je rasformirana vjerojatno godinama prije. Silvino mlađi umire 1964. a njegova supruga Vjekoslava nudi na otkup staklene negative Državnom arhivu u Dubrovniku, ispričala je Ladišić.
O samoj Zbirci i negativima više je rekla njezina kolegica.
- Zbirka broji ukupno 473 staklena negativa, od kojih je čak 159 kolodijskih negativa na staklu koji spadaju među najstarije fotografske tehnike, a ostali stakleni negativ su želatinski. Postupak snimanja s kolodijskim mokrim pločama je bio izrazito zahtjevan. Premaz na staklo se nanosio neposredno prije snimanja, ekspozicija je trajala nekoliko minuta i zato se modeli na fotografijama rijetko smiješe. Odmah nakon snimanja, dok su ploče još mokre, fotograf je morao razvijati sliku. Taj postupak je zahtijevao snimanje u foto ateljeu ili neposrednoj blizini, a kad bi izlazili na teren, morali su nositi svu opremu za razvijanje sa sobom. Ploče su bile nepravilnog oblika, ručno rezane i nejednake debljine. Fotograf ih je obrubljivao papirom da bi dobio urednije rubove, a ponekad je na staklene negative dodavao crveni i zelenu boju kako bi popravio neke detalje, poput ruke, vrata ili očiju. Na vedutama bi zelenom bojom koristio za korekturu zelenih površina, a papirom bi dobio pravilne linije neba ili mora te ponekad mijenjao čak i pozadinu modela. Možemo reći da je bio pionir ‘photoshopa‘ 19 stoljeća, usporedila je Bašica te nastavila:
- 1880-ih godina u upotrebu ulaze želatinski stakleni negativi ili takozvane suhe ploče. Bile su jednostavnije za rukovanje, jer su tvornički rezane i premaz se nije morao nanositi neposredno prije ekspozicije niti razvijati odmah. Smanjilo se vrijeme same ekspozicije pa i sam Silvino u lokalnom tisku oglašava da je nabavio nove makine i tehnike, pogodne za nemirnu djecu i nestrpljive ljude. "Sijedanje samo 2 sekunde". Izložba je tematski podijeljena na portrete, panorame i događaje, onako kako je i sam Silvino radio, u maniri listanja albuma. Spomenut ćemo samo neke od njih. Osim velikog broja portreta u narodnim nošnjama i građana, ističu se vedute grada bez Porporele, Vlaho Bukovac koji sjedi pred Kneževim dvorom, otkrivanje spomenika Ivanu Gunduliću, ratni brodovi u Gružu 1880., oriđinali Vlaho Slijepi i Giusto Agazzi. Ova izložba ne samo da oživljava uspomene na bogato fotografsko nasljeđe obitelji Maškarić, već poziva sve nas da se prisjetimo i cijenimo trenutke koji su oblikovali naš grad i ostavili neizbrisiv trag u kolektivnoj memoriji Dubrovnika, navela je Bašica.
Izloženi su na izložbi i dijelovi osobne fotografske opreme koji se čuvaju u Državnom arhivu u Dubrovniku, rekonstruiran je izgled i život ateljea upravo kakav je bio u to doba, a u oživljavanju ateljea sudjelovali su članovi ansambla Kazališta Marina Držića Bojan Beribaka koji je utjelovio lik Silvina Maškarića, a Edi Jertec je glumio Konavljanina. Također, svoj doprinos dao je i Folklorni ansambl Linđo čiju su članovi došli u nošnji.
Iz Državnog arhiva upućene su zahvale Kazalištu Marina Držića i Dubrovačkim muzejima koji su posudili rekvizite za atelje.
- Isto tako, u realizaciji projekta sudjelovali su i naši kolege arhivski tehničari Maja, Dario, Drago i Hrvoje koji su izradili umjetne stijene za potrebe ateljea i kolege iz našeg Arhivskog sabirnog centra Korčula-Lastovo, Tonko i Maja, koji su nam posudili svoj stari fotografski aparat za potrebe otvaranja izložbe. Svima njima zahvaljujemo, poručile su autorice.
Izložba ostaje otvorena do 23. lipnja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....