Teatrologinja i kazališna kritičarka Petra Jelača održala je u sklopu ciklusa Priče iz Ragusine Znanstvene knjižnice, a u suradnji s Dubrovačkim ljetnim igrama, predavanje "Fotez i Gavella u teatru Igara". Povod predavanju je 140 godina od Gavellinog te 110 godina od Fotezovog rođenja.
Dr. Marko Fotez i dr. Branko Gavella najznačajniji su među hrvatskim teatrolozima i kazališnim redateljima koji su neprijeporno zaslužni za utemeljenje i razvoj specifičnog ambijentalnog kazališta Dubrovačkih ljetnih Igara.
Okupljene je pozdravila djelatnica Dubrovačkih knjižnica, Matija Tija Nenadić, koja je navela kako je ovo posljednje ovogodišnje predavanje u organizaciji ove ustanove. Dodala je kako su dva redatelja ponudila dva redateljska, scenska i ambijentalna rješenja. Podsjetila je na Fotezovo djelo "Putovanja s Dundom Marojem" objavljeno 1974. u nakladi Dubrovačkih ljetnih igara koje donosi njegov pogled na Marina Držića i njegovu komediju.
Navela je Jelača da se Nenadić sjetila obljetnicâ te je na njezin poziv predavanje i nastalo.
- Mislim da zbog njihovog teorijskog i praktičnog značaja starijima ne treba posebno isticati tko su bili Fotez i Gavella, ali treba zbog mlađih generacija. Još 60-ih godina je sintagmu teatar Igara skovao Matko Sršen, a nakon toga je često koristio Georgij Paro i prešla je danas u ‘javno vlasništvo‘. Fotez i Gavella su idejno, kulturološki i kazališno osmislili megaprojekt Dubrovačkih ljetnih igara. Moramo shvatiti da je specifični teatar Igara nastao 1950., izrastao iz jedne sasvim drugačije slike Grada, radilo se o sretnom trenutku, spletu povoljnih okolnosti, dogodilo se nešto što veliki europski festivali nemaju - isprepletenost s ambijentom. Fotez je u prvom redu bio kazališni redatelj, kazališni povjesničar, ali osim redateljske uloge, bio je teatrolog po vokaciji. 1933. postao je pomoćni redatelj u HNK u Zagrebu, značilo je to šegrtovanje najšireg spektra, mladi 18-godišnji Fotez je uz studij naporno radio i stvarao praktični kazališni staž na raznoraznim poslovima. Sve je Fotez to poduzeo samoinicijativno, bez uglednog obiteljskog pedigrea, bez rodbine i poznanika, bez ikoga tko bi se za njega mogao založiti na bilo koji način. Književnik, redatelj, teatrolog Slavko Batušić je zapazio novopridošlog mladića i vrlo brzo ga je uveo u sve poslove koji su bili u njegovom djelokrugu - od tiskanja plakata, pisanja kratkih informativnih tekstova o predstavama, arhivistike do komunikacije s medijima, redakcijama... Fotez je postao njegovim štićenikom, redovito bi asistirao Titu Strozziju ali i Branku Gavelli. Fotez je bio i redoviti student germanistike, bohemistike i slavistike...
- Nikad nije bio poklonik jednostavnih rješenja, ne znamo što je točno napisao u seminarskom radu, ali znamo kamo ga je odveo i to piše u knjizi "Putovanja s Dundom Marojem". Taj studentski seminar ga je doveo do dramaturške adaptacije koja će biti prilagođena tadašnjoj publici, smanjio je broj lokalizama, dijaloga, pojednostavio je tekst... Rezultirat će to trijumfalnim povratkom "Dunda Maroja" na sceni. Fotez je postao izvedbeni restaurator komedije, kroz studentski seminar obradio je i prilagodio je djelo, pristupio je kao teatrolog a ne kao filolog, otkrila je predavačica.
Prvi put je "Dundo Maroje" izvela Pomet družina 1551. u Gradskoj vijećnici, a 27. listopada 1938. izveden je Fotezov "Dundo Maroje" u HNK u Zagrebu.
- Fotez je tad imao jedva 23 godine i bio je još student. Ostala je predstava na repertoaru pet godina i bila izvedena 113 puta. Sve zagrebačke izvedbe komedije bile su rasprodane, nitko se tom uspjehu nije nadao - pa ni sâm Fotez. Nakon zagrebačkog uspjeha, Fotezov "Dundo Maroje" doživio je desetke postava u svim gradovima bivše države, gostovala je predstava diljem Europe... Do 1973. izvedeno je 6 tisuća predstava... Fotez je zapisao: "Dundo je postao poznatim i priznatim u nas i u svijetu i to sve na bazi moje preradbe..." Povijest "Dunda Maroja" na festivalskoj ljetnoj pozornici počela je 1951. Režirao ga je Marko Fotez u produkciji i izvedbi Narodnog kazališta u Dubrovniku, prva izvedba na Gundulićevoj poljani nije bila u njegovoj režiji, ali jest po njegovoj preradbi. Režirao je Bojan Stupica, a izveli glumci Jugoslavenskog narodnog pozorišta. Kosta Spaić je režirao "Dunda Maroja" 1964. u izvedbi Festivalskog dramskog ansambla i taj najdugovječniji ‘Dundo‘ je ‘zaštitio‘ tu ambijentalnu pozornicu. Posljednji "Dundo Maroje" na Gundulićevoj poljani premijerno je odigran 1994. u režiji Krešimira Dolenčića, napomenula je Jelača.
Fotez je oženio glumicu Mariju Crnobori koja je uskočila tijekom izvedbe Držićeva "Plakira" koju je režirao u HNK u Zagrebu. Glumicu je odveo na Lovrjenac rekavši na njezino iznenađenje da bi tu postavio "Hamleta" i to se u konačnici dogodilo, postala je to kasnije jedna od najdugovječnijih predstava Dubrovačkih ljetnih igara. Crnobori je najprije igrala Ofeliju a potom Gertrudu. O predstavama Igara kao o relevantnim kazališnim događajima tijekom 1950-ih i 1960-ih pisali su Eugène Ionesco i Jan Kott koji su tad dolazili u Dubrovnik.
Fotez je stvorio smjernice onog što se kasnije nazvalo dubrovačka ambijentalnost. Na tom tragu mu se pridružio 30 godina stariji kolega Branko Gavella. Zapisao je Gavella kako Igre nisu nastale prema ‘nekom određenom planu‘, nego zahvaljujući i inicijativi pojedinaca, a među prvima je Marko Fotez.
Postavio je tako Gavella Vojnovićev dramolet "Na taraci" 1953. na taraci Gundulićevog ljetnikovca u Gružu.
- Težio je duhu izvornosti, a predstavu je realizirao s ansamblom u kojem su bili pretežito dubrovački amateri. Posebnu je važnost posvetio govoru, a izvornost dubrovačkog govora postala je važna značajka tijekom postavljanja dubrovačkih djela. Gavella je postupno izgradio svoju kazališnu estetiku, za njega je gluma suigra glumca i redatelja. Govor se u njegovim postulatima nikako ne može izbjeći, a predstava "Na taraci" utjecala je na promišljanje o dubrovačkoj ambijentalnosti. Druga ključna predstava iz iste godine je Gavellina postava Goetheove "Ifigenije na Tauridi" u parku Gradac koja je također odredila dubrovačku ambijentalnost. Predstava je bila naročito uspjela, a Marija Crnobori je bila posebno hvaljena od onodobne kritike. Žrtvenik koji je postavljen za predstavu još uvijek je tamo. Gavella je još režirao Držićevog "Skupa", Lucićevu "Robinju", Držićevu "Tirenu", Držićevu / Euripidovu "Hekubu" i Gundulićevu "Dubravku"... Bezrezervno je poštovao autorov tekstualni predložak, intenzivno je redateljski istraživao hrvatsku dramsku baštinu, a vlastiti put tražio između tradicije i suvremenih europskih tendencija... Od samih početaka je djelovao u operi, jedan je od utemeljitelja zagrebačke Akademije za kazališnu umjetnost, zajedno s kolegama 1953. je utemeljio Zagrebačko dramsko kazalište... Kad je došao režirati na Igrama, bio je već izgrađeni kazališni autoritet... Gavelli pripada mjestu u vrhu europske režije, važan je i po svojim teorijskim ostvarenjima, kazala je Jelača.
Glumac Predrag Bajčetić koji je s Gavellom u Beogradu radio na postavljanju "Dubrovačke trilogije" zapisao je kako je Gavella zaljubljen u Dubrovnik i u dubrovački govor. Poštovao je sve vidove dubrovačke baštine. Gavella je isto tako jako dobro detektirao probleme koji su i danas aktualni. Naveo je u svojim bilješkama tako tri temeljna problema i zapitao se kome su Igre namijenjene (domaćoj ili stranoj publici?), tko će biti umjetnički i izvedbeni nositelj te se dotaknuo pitanja uvođenja glazbe (opere i baleta)... Govorio je i o osnivanju Festivalskog dramskog ansambla, rada na predstavi u ambijentu...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....