Drugo predavanje u sklopu ciklusa "Mjesec žena u povijesti" Dubrovačke baštine, predavanje pod nazivom Bečke slikarice u "veličanstvenom svijetu juga", održala je profesorica, doktorica znanosti Sanja Žaja Vrbica s Odjela za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku. Okupljene u petoj lađi Lazareta pozdravila je Zrinka Lucianović u ime domaćina, a otkrila je kako je ovo predavanje dogovoreno na posljednjem, lani.
Od sredine 19. stoljeća bečke slikarice dolazile su slikati u Dubrovnik, slijedeći dugu tradiciju slikanja u eksterijeru. Uz područja Italije, značajnog odredišta slikara krajolika od kraja 18. stoljeća, Dalmacija je tijekom 19. stoljeća također postala važno odredište, a Dubrovnik promovirani estetski izbor slikara, s nizom kanoniziranih motiva. Predavačica je govorila o tri generacije bečkih slikarica koje motivima pronađenim u dubrovačkom podneblju ilustriraju različite umjetničke tendencije aktualne u razdoblju svog djelovanja od kraja 19. stoljeća, do četvrtog desetljeća 20. stoljeća. Navela je predavačica da je bilo i primjerice britanskih posjetiteljica juga, ali se ipak u dogovoru s organizatorima odlučila za ‘bečku opciju‘.
Posjet jugu ima dugu tradiciju, jako puno putopisaca krenulo je u južne krajeve već u vremenu renesansne pa preko baroka... U 18. stoljeću su se intenzivirali posjeti Dalmaciji, najznačajniji je bio britanski arheolog Robert Adam koji je tadašnjoj javnosti skrenuo pažnju na antičku baštinu Splita i njegove okolice. Tad je putovanje na jug predstavljalo dosta kompliciran zahvat, odvijao bi se unutar grand toura, naime, smatralo se da obrazovanje mladih diplomanata sa Zapada nije kompletno bez putovanja, ono što je naučeno kroz teoriju trebalo je upotpuniti praksom, a to putovanje Europom završavalo bi obično na ovim krajevima.
Sredinom 19. stoljeća postojao je parobrod koji je plovio od Trsta do Kotora, a putovanja su postala opća praksa. Jedna od putnica bila je spisateljica Ida von Düringsfeld, jedna od rijetkih posjetiteljica Dubrovnika koja se imala prilika infiltrirati u dubrovačko društvo jer je nekoliko mjeseci boravila u Gradu. Umjetnike je privlačilo južno podneblje koje ima sasvim drugačiji kolorit od sjevera, zanimljivi su im bili ti odnosi između vegetativnih vrsta, odnos mora i kopna, ruševine, snažne sjene, valovi, boje... Već od kraja 18. stoljeća slikari su putovali na jug, otkrivali su različite vizure, radili skice... Gotovo slike su u to vrijeme nastajale u ateljeu... Jedan od najznačajnijih slikara koji su ‘otkrili‘ jug bio je francuski umjetnik Camille Corot koji je posjetio Rim te je popularizirao putovanja na jug. Dolazili su brojni slikari u Dubrovnik iz raznih dijelova Europe.
U novije vrijeme počelo je istraživanje bečkih slikarica u odnosu na muške kolege. Međutim, putovanja kroz Dalmaciju rijetko su spomenuta u njihovim biografijama ili autobiografijama, a značaj koja ta djela imaju za hrvatsku umjetnost čine važnu sponu, značaj u njihovim opusima je izniman. Rudolf von Alt bio je jedan od najznačajnijih bidermajerskih slikara iz Austrije, bio je bečki slikar, otac i sin došli su u Dubrovnik te su 1841. napravili niz akvarela. Emil Jakob Schindler jedan je od najznačajnijih bečkih pejzažista, došao je na poziv samog bečkog dvora, radio je ilustracije za nekoliko tomova knjiga o tadašnjoj državi, jedan tom je kompletno posvećen Dalmaciji. Pogled s istoka na Dubrovnik često se pojavljivao u djelima slikara, tržište je počelo tražiti te vedute, to su postali prepoznati motivi... To je vrijeme kad je turistička propaganda krenula propagirati istočni dio jadranske obale... Zanimljivo, slikari su mogli koristiti atelje u tadašnjem najmodernijem dubrovačkom hotelu - Hotelu Imperial, a postojao je i fotografski studio za korištenje.
Schindler je dulje razdoblje boravio u Dubrovniku... Bio je tu s obitelji, naslikao je tako i suprugu i kćer na jednoj slici na kojoj se vidi i Dubrovnik u pozadini. Kćer Alma koja je došla u Dubrovnik s ocem slikarom će kasnije postati supruga skladatelja Gustava Mahlera, a onda i arhitekta Waltera Gropiusa. Schindler je imao privatnu slikarsku školu i neke slikarice dolazile su k njemu, bila je to oaza druženja i edukacije. One nisu slijedile pleneristički i impresionistički poriv, često su crtale skice, a kasnije su slikale u ateljeu, bio je to takozvani štimung impresionizam. Slikarice se tad nisu mogle školovati na likovnim akademijama. U biografijama brojnih slikarica nalazi se Schindlerovo ime.
Jedna zanimljivost, supruga prijestolonasljednika Rudolfa, Stephanie, objavila je putopis kojeg je nazvala Lacroma (talijanski za Lokrum), ilustrirao ga je Anton Perko, a ilustriran je i njezinim amaterskim crtežom vrta na Lokrumu.
Olga Wisinger-Florian (1844.- 1926.) je najistaknutija slikarica koja je dolazila u Dubrovnik. Bila je učenica i prijateljica Emila Jakoba Schindlera. Wisinger-Florian je u slikarstvo ušla s 30 godina. Iako se školovala za pijanisticu, zbog bolova u rukama morala je prekinuti glazbenu karijeru. Bila je članica jedne dobrostojeće obitelji, voljela se jako lijepo odijevati, voljela se i fotografirati pa je sačuvano mnoštvo njezinih slika. Primala je privatne poduke, a vrlo je rano shvatila da bavljenje umjetnošću mora biti jedan osmišljeni projekt. Udala se za jednog farmaceuta pa je financijski bila poprilično relaksirana. O njoj su pisali likovni kritičari, međutim, shvatila je da talent i marljivost nisu dovoljni pa je težila napraviti brend. Bila je prisutna u umjetničkom svijetu, primala je ugledne umjetnike u atelje, a nakon šest godina bavljenja slikarstvom, prodala je prvu sliku za 1.000 forinta. Za usporedbu, inspektor koji je nadgledao gradnju Porporele je dnevno imao 2 forinta! Krajem 1880. postala je slikarica koja je podučavala druge. Odlazila je u Rijeku gdje je imala kuću, tu je počela razmišljati o putovanjima, a 1887. dobila je mogućnost poći u Dubrovnik. Pisala je dnevnik, jako je puno vremena iskoristila za pravljenje skica, a glavni fokus tadašnjim slikarima i slikaricama bilo je: more, obala, neki udaljeni predjeli, osama jer su bježali u prirodu, u dijelove netaknute od ljudi, bježeći takoreći od tadašnje rastuće industrijalizacije... U Gradu je ostala od 20. travnja do 11. svibnja 1887. Nakon toga se nikad više nije vratila u Grad. Putovala je u Bugarsku i na francusku obalu, ali je zapisala da joj je na odlasku iz Dubrovnika bilo "jako teško", pitala se hoće li ga uopće ikad više vidjeti...
Bertha von Tarnóczy Sprinzenberg (1846. - 1936.) je još jedna predstavnica prve generacije. O njoj su sačuvani oskudni podaci, bila je plemkinja obrazovana u krugu Schindlera... Imala je tendenciju putovanja na jug, školovala se u Salzburgu i Münchenu, izlagala je i bila nagrađena čak na izložbi u Zagrebu...
Marie Egner (1850. - 1940.) je malo mlađa od prethodnih, slikarica je to koja je najranije došla u fokus znanstvene pažnje u Beču. Svoj dnevnik pisala je nekim svojim kriptiranim pismom, a bila je bliska prijateljica s Wisinger-Florian, ali za razliku od nje, bila je samozatajna umjetnica, dosta samokritična. Čitav život u potpunosti je posvetila slikarstvu. Jako je puno putovala, neprestano se educirala, nije se udavala, a čak je četiri put bila u Dubrovniku: 1884., 1890., 1903. i 1904. Ostavila je veliki broj djela koja se mogu povezati s dubrovačkim krajem. Prvi posjet vezan je za njezinog mentora Emila Jakoba Schindlera jer je slikala ono što i on, iste ili slične motive, slikala je po Lapadu koji je tad bio zanimljiv umjetnicima. Naime, mnogi slikari dolazili su i kod Flore Jakšić... Ono što je Egner naslikala, postalo je putokazom mnogim njezinim kolegicama umjetnicama. Kao i drugi austrijski umjetnici, slikala je more, gradsku luku, lom valova...
Leontine Lea von Littrow (1856. - 1925.) živjela je u Opatiji i Rijeci, dolazila je iz plemićke obitelji, otac joj je bio pomorski inspektor pa je dosta vremena provodila na hrvatskoj strani jadranske obale. Prirodoslovni muzej u Beču naručio je od nje sliku Dubrovnika, a slika je i danas u ustanovi, na stropu. Nije imala mogućnost školovati se na akademiji, poduke je primala privatno, a uvedena je u impresionističke metode. Izlagala je dosta od 1897. do 1904. u Beču, Münchenu pa čak i u Londonu.
Emilie Mediz-Pelikan (1861. - 1908.) i Karl Mediz (1868. - 1945.) su se upoznali na jednoj od slikarskih kolonija u blizini Münchena na području Dachaua, vjenčali su se, postali su umjetnički par koji se posvetio slikarstvu. 1898. stigli su u Dubrovnik gdje su proveli nekoliko mjeseci. Riječ je o slikarima sljedeće generacije, iz vremena moderne, secesije... Oni su na temelju proživljenog u ovim krajevima stvarali u Beču. Pratili su ih pozitivne kritike, slikala je Mediz-Pelikan lapadske krajolike, simbolistički tako na jednoj slici uzdiže stabla u protagoniste djela, ona su postala dominantni motivi... 1902. opet su došli u Dubrovnik te su od 4. do 7. mjeseca boravili na Lokrumu koji je tad bio u vlasništvu dominikanaca.
Tih nekoliko tadašnjih redovnika koji su bili na otoku bili su im domaćini, a Lokrum im je bio sjajno nadahnuće. Inspirativne su im bile, recimo, konfiguracije stijena... Isto tako, za naslikani pogled na Petku slikarica je odabrala mistični naziv Odisejev krajolik... 1903. pripremili su samostalnu izložbu u Beču, tu su djela koja su većim dijelom nastala u ovim, hrvatskim, dubrovačkim krajevima. Likovne kritike su bile pohvalne, daleko bolje nego prije, bio im je to vrhunac umjetničkog stvaralačkog opusa. 1908. je slikarica preminula, a njezin suprug je tijekom Drugog svjetskog rata napravio izložbu u Dresdenu gdje su bila djela iz Grada... Likovna kritika im je bila iznimno naklonjena, a otkupljena je njegova slika Samoća nastala na Mrtvom moru na Lokrumu i dio je stalnog postava Belvederea u Beču. U kontekstu njihovog stvaralaštva i inspiracije koju su pronašli na jugu, spominje se rečenica "veličanstveni svijet juga" koji je postao dio naslova predavanja.
Sljedeća generacija bečkih slikarica došla je nakon Drugog svjetskog rata, među njima su bile Frieda Salvendy (1887. - 1965.) i Katharina Zirner (1890. - 1927.), a novost je da su ih uočili i o njima pisali domaći likovni kritičari. Uočio ih je u Gradu Lucijan Marcić koji ih je, iako nije bio povjesničar umjetnosti, čak i opisao jer su mu bile zanimljive... Zirner i Salvendy zajedno su otkrivale južnjačke krajolike.
- Kroz tri generacije slikarica vidi se tendencija putovanja na jug, urodit će to brojnim djelima, nekima će to biti i prekretnica u karijeri. Većina djelâ je u privatnim zbirkama, vrlo ih je teško pronaći, a iz dnevnika slikarica je moguće saznati što su im ta putovanja značila. Kod nas je to malo istraživano, a bečke slikarice tek posljednjih desetljeća dolaze u fokus pažnje. Ovdje još nema katalog umjetnika koji su dolazili a što bi dalo bolji pogled na hrvatsku baštinu, zaključila je Žaja Vrbica.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....