Izveden je u dubrovačkom teatru prvi premijerni naslov u novoj kazališnoj sezoni. Riječ je o predstavi "Kuća je velika, ne može se ona nosit" autora Dorotee Šušak i Romana Nikolića koji ujedno potpisuje i režiju. Komad se bavi demencijom i zaboravom.
Prethodno je, krajem kolovoza, KMD uputio poziv sugrađanima da pošalju autentične priče iz mladosti - osobne uspomene vezane uz grad, svakodnevicu, prve ljubavi, obiteljske trenutke, mirise, prizore, događaje kojih se još sjećaju i koje ne žele da budu zaboravljene. Svoja sjećanja i priče sugrađani su mogli poslati do 15. rujna.
Autorski tim čine: Romano Nikolić (redatelj), Dorotea Šušak i Romano Nikolić (dramaturgija), Zdravka Ivandija Kirigin (kostimografija i scenografija), Irena Popović Dragović (skladateljica), Lana Nežmah (dizajn svjetla), Linda Valjalo (suradnica za koreografiju), Nikolina Kuzmić (asistentica scenografije), Ana Roko (asistentica kostimografije), Nikola Dragović (asistent skladateljice), Miran Brautović (oblikovatelj video najave) i Ivana Ljepotica (inspicijentica).
U predstavi glume Edi Jertec, Mirej Stanić, Angela Bulum, Jasna Jukić, Nika Matušić, Dorian Vicić i Nikola Radoš.
- Poetski naslov u svojoj esenciji otkriva izvedbeni odnos spram emocionalnog zavežljaja koji u sebi nosi i skriva memoriju, sjećanja, obrise naših povijesti i djetinjstva u Gradu, ali i uopće. Zaborav i demencija čovjeku su neotuđive pojave čije posljedice s razlogom zaokupljaju kako pojedinca, tako i obitelji, ali i cijela društva. Zaborav je dio ljudske fiziologije, patofiziologije, psihologije, naravi, ali i odluke. Zaborav gotovo da omogućuje pamćenje, baš kao što i tuga omogućuje sreću, samim time što supostoji kao njezin antonim koji je omeđuje. Naša su sjećanja fragilna. Ponekad ih nesvjesno dopisujemo ili korigiramo te iskrivljeno pamtimo. Ponekad ih potiskujemo i time se čuvamo. Ponekad ih naprosto zaboravljamo kao prirodan proces starenja, a nerijetko sjećanja iščeznu u stanjima neuroloških ali i nekih drugih oboljenja, kad se naš memorijski korpus posve dekonstruira sve do mjere onemogućavanja dnevnog funkcioniranja. U tim trenutcima nudi nam se spoznaja: čovjek jest svoje sjećanje. Bez njega i naš identitet gubi obrise. No, čak i u tom stanju, ljudska potreba za bliskošću, dodirom ili zvukom ne jenjava. To su naše potrebe dokle god dišemo. Upravo slojevitost i neumitnost zaboravljanja, kako onog individualnog, tako i onog kolektivnog, čini sidrište ove predstave.
- Dubrovnik u ovom komadu nije tek izvedbena kulisa ili fakt konteksta, već živi organizam i suputnik sjećanja, pamćenja, ali i zaborava. Kroz njegove se transgeneracijske simbole - večernji ples u Excelsioru, gradski tramvaj, zvuk zvonika Mara i Bara, žubor vode i glas čiopa - konstruiraju slike svakodnevice koje su u međuvremenu transformirane pod pritiskom turističke eksploatacije. Konstrukcija, rekonstrukcija i dekonstrukcija identitetskih simbola, njihovo zaboravljanje i ponovno uspostavljanje, jedna su od tema ove predstave. Grad, upravo kao i čovjek, nosi svoje brazde i ožiljke, šupljine i pukotine u kojima se skrivaju i istina i rana i obraz i laž. Kuća je velika, ne može se ona nosit promatra Dubrovnik kao živi arhiv u kojem se prošlost neprestano briše i ponovno upisuje ostavljajući zauvijek otvoreno pitanje što ostaje kad sjećanja izblijede? Jesu li naše praznine jednako vitalne, kao i naše punine?
- Poetski i estetski obrisi ove predstave donose dramaturški vispren, postdramski pogled na autentičnost izvođača i autora kao nositelja neotuđive individualnosti i osobne povijesti koja se izvedbeno nadograđuje, umjesto da tek supstituira ili transkribira sadašnjošću zauzetog lica. "Kuća je velika, ne može se ona nosit" predstava je o jednoj ženi čija sjećanja blijede zbog demencije. O jednom sinu koji brine i preko ruba izdržljivosti. O jednoj snahi koja ostaje. O jednoj prijateljici koja se oprašta. O obitelji koja svjedoči ljubav, čak i onda kada je bolnost njezina najistaknutija dimenzija. O jednoj povijesti i jednom Gradu koji u sebi skriva i ljubavi i tuge, i krhkost i snagu, i fragilnost i trajnost sjećanja, stoji u popratnom tekstu koji potpisuju Šušak i Nikolić.
Reprizne izvedbe na rasporedu su 18., 30. i 31. listopada.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....