Povodom 200. obljetnice od njegovog tiskanja, o Gundulićevom znamenitom epu Osman predavanje u Saloči od zrcala održala je povjesničarka književnosti i znanstvenica Slavica Stojan. Naime, Osman je prvi put tiskan 1826. u Dubrovniku i to u tiskari Antuna Martecchinija.
Okupljene je pozdravila voditeljica Znanstvene knjižnice Paula Raguž koja je pokazala dva primjerka prvog Osmana koja se čuvaju u Zbirci Ragusina, a čuva se i primjerak prijepisa Osmana iz 17./18. stoljeća (rukopis Alberti-Aranza) koji je temelj svih kasnijih zbirki Dubrovačkih knjižnica a poklonio ju je ban Nikola Šubašić prilikom svečanog otvaranja tadašnje Dubrovačke biblioteke na Kandeloru 1941.
- Gundulić je obavijen tajnom kao većina hrvatskih pisaca i znamenitih ljudi, o njemu znamo onoliko koliko je sâm želio reći i ono što je želio reći. Sigurno bi se moglo dosta toga još saznati, ali to zahtjeva istraživanje zbirki i poprilično sjedenje na onim vrlo neudobnim stočićima... Rekao je da je u mladosti, kad je ulazio u 20-godine, pisao melodrame, veliki broj melodrama koje su se prikazivale u Dubrovniku, a riječ je, zapravo, o pirnim dramama kojih se poslije odrekao, uništio ih je, a slučajno su četiri došle do nas. Znamo im sadržaje i zato znamo zašto ih je uništio. Radi se o djelima koja nisu autentična i koja nalaze uzore u grčkim djelima, više je Gundulić prevoditelj tih djelâ, a u to vrijeme je prevođenje bilo gotovo izjednačeno s pisanjem autentičnog djela. Što je više stario, Gundulić je bio sve pobožniji, smetale su mu primjese lascivnosti po uzoru na te grčke predloške u kojima se mladence nakon večere ispraćalo u zajedničku ložnicu, postelju s pohvalnim pjesmama bogu Himeneju, zaštitniku himena. Takvom jednom himnom Himeneju je završavala svaka i to mu je smetalo...
- Književnim sazrijevanjem lagano se počeo sramiti svojih ostvarenja svjestan svojih književnih mogućnosti i znanja, a u jednom trenutku ih je sve uništio. Suze sina razmetnoga je bez sumnje nešto najbolje što je Gundulić napisao, to je malo djelo kojemu se u poetskom smislu nema što dodati ni oduzeti, pravi biser! Posvetio ga je svom dundu... Kasnije je napisao Dubravku, ona je pirna drama koju piše kao krstajnin spjevalac, njezin završetak nije himna Himeneju, nego je himna dubrovačkoj slobodi, Republici i vlasteli. Na taj se način vratio na renesansne postavke... Nakon toga je odlučio prevesti Tassov Oslobođeni Jeruzalem, ali je brzo odustao od tog nauma... Smatrao je da može napisati sâm svoj ep poput Tassa, to je zahtjevno djelo, ogromna kobasica od 20 pjevanja i 10 428 stihova s brojnim temama...
- Tad su vladala vrlo turbulentna vremena u Europi koja je ušla u Tridesetogodišnji rat, nešto prije toga završio je Osmansko-ruski rat... Postojao je Osman I., veličanstveni turski sultan koji je ustanovio dinastiju po kojem se zove osmanlijska dinastija, ali postojao je i Osman II. koji je potpuno nešto drugo... Nema sličnosti sa svojim pretkom od kojeg je udaljen 20 generacija! U 17. stoljeću prije bitke kod Hotina, odvijala se bitka na granici između Moldavije i današnje Ukrajine i u toj bitci sudjelovala je Poljska s okolnim kršćanskim zemljama koje su im priskočile u pomoć, ali je loše završila po kršćane, a Osman II. vratio se u svoju domovinu s odlukom da će doći s ogromnom vojskom i probiti se sve do Baltika. Te su bitke vođene gdje se i danas vode bitke u Ukrajini, to je područje rijeke Dnjepar, područje koje se naziva Zaporožje... U toj bitci uhićen je kao zarobljenik Korevski kojeg spominje Gundulić u Osmanu, a u njega je zaljubljena Krunoslava koja ga traži kao zarobljenika u Istanbulu i to završi katastrofalno jer je on ubijen...
- Međutim, mudri poljski zapovjednik je čekao u tvrđavi Hotin, došla je zima, epidemije, nestalo je hrane a Osman II. je izgubio 40 tisuća vojnika te se odlučio vratiti natrag i sklopiti mir s Poljacima i njihovim saveznicima. To se tumačilo u Europi kao velika pobjeda, nitko nije izgubio ali nitko nije pobijedio, to je bila lose-lose situacija... Kad se vratio doma, Osman II. pokušao je uvesti red, izbila je pobuna, janjičari i spahije su ga odveli u kulu i zadavili. Neprijatelj je bio i dalje tamo gdje je bio, u Europi su očekivali da će se nešto bolje događati ali tek je najgore došlo - kao kad ranite lava, on poslije ne oprašta! Osmanlije su kasnije dvaput došle do Beča, dogodilo se jako puno bitaka u kojima su sudjelovali Hrvati, a Dubrovnik je preživio najtežu poslijepotresnu krizu te je doživio užasne stvari od Osmanlija.
- Gundulić je odlučio napisati spjev, pitanje je s kojom količinom svog znanja i je li bio u stanju započeti ga? Da, ali je li mogao završiti taj književni zadatak? Govorilo se po Gradu kako Dživo piše Osmana o Hoćimskoj bitci. Bio je veoma kreativan, maštovit, nadahnut, majstor versifikacije, solidno obrazovan, načitan, ali za 20 epskih pjevanja s bezbrojnim događanjima ispunjenim najraznovrsnijim sadržajima trebalo je puno toga imati na raspolaganju. Trebalo je poznavati prostor, mentalitete ljudi, vojske, razumjeti situacije koje su se na poprištima smjenjivale... Jako lijepo je u X. pjevanju pisao o poljskom dvoru, tamo nije bio, ali pretpostavljam da su ga dubrovački zlatari, koji su često bili tamo, mogli obavijestiti o tome, kako to izgleda. Obilje je srpskih tema i motiva iz njihovih narodnih pjesama i to su donosili trgovci i poklisari koji su prolazili tim prostorom... Vjerujem da je najvažniju građu Gundulić prikupio od poklisara-harača koji su bili primorani ići na to opasno putovanje i uručiti harač. Što se tiče same bitke, usmene predaje su kolale Europom, postojali su ratni dnevnički zapisi, a vjerojatno je puno toga preko Italije došlo do Dubrovnika... Nemamo uvid je li Gundulić uspio sakupiti tako golemu i raznovrsnu građu, ali znamo da je Osmana pisao jako, jako dugo, barem 10 godina i da ga nije završio. Ako govorimo o poklisarima, treba spomenuti njegovog rođaka Ivana Nikolina Gundulića koji je rođen iste godine kad i Gundulić, zajedno su bili u školskim klupama, a izabran je za poklisara-harača 1627. Bio je primoran ostati tamo 1628., a ostao je na kraju tri godine u Istanbulu i mogao je štošta saznati i o tome izvijestiti Gundulića...
- Nedostatak opisa bitke, slabe su točke Gundulićeva spjeva, maskirao ih je korištenjem pripovijesti iz grčke mitologije... Čitanjem Osmana lako je utvrditi nepovezanosti, slaba kompozicija i njezine grube šavove, nedostatak vezâ među likovima i radnjama, necentriranost, nedostatak ravnoteže između Poljaka i Osmanlija... Popularnost Osmana koji je bio poznat i za vrijeme njegova života, eksplodirala je nakon njegove prerane smrti... Njegovo pjesničko djelo kolalo je Dubrovnikom, u svim dubrovačkim kućama je prijepis Osmana bio must have... Usmenom se predajom širilo da je država istrgnula dva pjevanja jer su bila politički nepodobna, danas se smatra da ih nije ni napisao... Osman, mladi, oholi, nesposobni osmanlijski sultan nije središnji lik u spjevu, o njemu Gundulić najviše govori u I. pjevanju, a kasnije se sporadično pojavljuje kao žrtva vlastitih loših odluka, ne odlikuje se junaštvom, Osman je Gundulićev antijunak, a pravi junaci u spjevu su Poljaci. To daje naslutiti da je Osman bio tek radni naslov Gundulićeva spjeva.
- Mit o Vladislavu koji nije ni sudjelovao u bitci i panegirici o toj bitci širili su se posvuda i stvarali kulturno ozračje koje je bilo jako moćno u vrijeme Gundulićeva života i neposredno poslije njega. Objavljivanje Osmana je najviše zagovarao dubrovački notar i podtajnik Dubrovačke Republike, antunin Džanluka, Gjanluka ili Ivan Luka Volantić. Odlučio je objaviti Osmana i potražio je Gundulićeva praunuka Pijerka Sorkočevića koji je dopisao XIV. i XV. pjevanje... Dvadeset godina je radio na različitim rukopisima Osmana, koristio ih je 20 da bi uspoređivanjem teksta našao varijantu koja je najprikladnija za objavljivanje. Znao je svaku Gundulićevu riječ, svaki njegov autentični stih jer je u prijepisima nalazio svega i svačega... Potrudio se da svako pjevanje povijesno rastumači, da rastumači nepoznate riječi, povijesne osobe i zbivanja u širem europskom smislu, da dopiše Gundulićevu biografiju na početku i da napiše kratke sažetke... Sve komentare je napisao na talijanskom jeziku misleći da će tako biti pristupačnije jer izdavač razmišlja i o prodaji djela, međutim, predomislio se i dao je to Petru Bašiću da prevede na hrvatski jezik. Volantić se pri kraju golemog posla razbolio, 1801. umro je tiskar s kojim je dogovorio tiskanje knjige. Kad je započela s radom tiskara Antuna Martecchinija, bila je zauzeta knjigom Francesca Marije Appendinija o životnoj svakodnevici u Dubrovniku, potom je francuska vojska ušla u Grad, dogodilo se rusko-crnogorsko bombardiranje Grada, 1808. je Volantić umro, nije imao potomaka, a u oporuci je sve, a tako i tisak kritičko pripravljenog Osmana, ostavio prijatelju Sebastijanu Marinoviću koji ga je odmah prodao!
- Nakon desetak i više godina godina, fra Ambroz Marković, franjevac iz Male braće, pronašao je neke zapise, odlučio se time zabaviti i Osmana objaviti, tvrdio je da je na rukopisu radio pet godina, a 1821. je napisao predgovor. Dubrovnik više nije bio slobodna republika, već dio Austrijskog Carstva, pet godina se zbog toga čekalo austrijskog cenzora i njegov potpis, odobrenje, a Osman je na koncu objavljen 1826., izašao je u tri sveska. Umjesto zahvalnosti da je to djelo konačno ugledalo svjetlo dana, bili su napadi sa svih strana, osobito od Appendinjia koji je imao neke svoje planove. Toliko su ti napadi bili moćni da je nesretni fra Ambroz Marković morao 1828. objaviti u Veneciji pismo opravdanja u kojem je tumačio da on nije svojatao ništa, nego da je na tome radio, da je čak napisao biografiju Osmana ali pod krivim imenom kao "Osman I.", možda se radi o tiskarskoj grešci jer je riječ o Osmanu II.
- Dvjestotinjak godina nije bilo značajnih reakcija na to izdanje Osmana, ali napisan je golema znanstvena studija našeg vremena iz 2017. koju su objavili Irena Bratičević i Ivan Lupić a koji su cjeloviti Volantićev tekst našli u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, tamo je dospio iz Dominikanske knjižnice u Dubrovniku. U toj studiji spomenuti znanstvenici vrlo dokumentirano izlažu silne razloge zbog kojih smatraju da je fra Ambroz Marković učinio nešto što bi se moglo nazvati skandalom u hrvatskoj povijesnog filologiji, optužili su ga da je lažac i plagijator a njegovo izdanje Osmana u samom naslovu označili kao kritička izdaja Osmana. Autori studije su ujedno demaskirali neznanstvene pristupe nekih srpskih znanstvenika koji su povijesne nejasnoće iskoristili, kao što to uvijek rade, u vlastite političke svrhe. Na kanonskom djelu hrvatske književnosti ostao je tako neetični biljeg i pred nas stavio brojna pitanja. Na ta pitanja zasad nemam odgovora jer ona pretpostavljaju dosta istraživanja, ali će možda potaknuti uglavnom nezainteresirane čitače našeg vremena da uzmu u ruke i pročitaju Gundulićev spjev, a to želim od sveg srca, zaključila je Stojan.
Za riječ se iz publike na kraju fra Josip Sopta iz Franjevačkog samostana Male braće koji je kazao kako je 1988., povodom 400. obljetnice Gundulićeva rođenja, bila velika izložba na kojoj su izloženi brojni rukopisi, istraživani su tom prilikom arhivi, a poručio je kako je nepravedno, neistinito i neznanstveno fra Ambroza Markovića nazvati plagijatorom.
- Original je imao Appendini koji ga je kupio i imao kod sebe, bio je veliki znanstvenik ali je očito bio ljubomoran pa je on Markoviću pribokao plagiranje. Marković je to radio pet godina u krugu velikih poznavatelja dubrovačke književnosti i povijesti, bila je to grupa ljudi koja je blagoslovila taj rad, a ne bi ga baš svi blagoslovili da je to ukradeno. Znao je Marković za taj Volantićev rad koji je obilato koristio, ali on je bio pravi kritički izdavač, nije radio nikakve ‘šalabahtere‘, podcrtao je Sopta.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....