Konferencijom za medije u Kazalištu Marina Držića najavljena je premijera predstave Sretni dani Samuela Becketta u režiji Cintije Ašperger a u produkciji KMD-a i Kazališne družine STUDIOCHEKHOV iz Zagreba. Premijera je na rasporedu 20., a reprize 21. i 22. veljače, sve izvedbe s početkom u 20 sati u Teatru Bursa.
U komadu igraju Suzana Nikolić (Winnie) i Maro Martinović (Willie). Autorski tim čine: Cintija Ašperger (redateljica), Ana Savić Gecan (scena i kostimi), Aleksandar Čavlek (dizajn svjetla), Ivan Marušić Klif (projekcije), Ozana Gabriel Lukenda (asistentica scenografkinje i kostimografkinje) te Ivana Ljepotica (inspicijentica).
- Predstava je napisana 1961. i odonda se stalno igra, više u engleskom govornom području nego u hrvatskom. Igrala je više puta u Hrvatskoj... To je jedna crna komedija teatra apsurda. Kad me pitaju o čemu se radi, kažem im da je žena zatrpana do struka u prvom dijelu, a u drugom dijelu je zakopana do vrata. Kad to ispričam, naročito ženama, one kažu da je normalno da je u drugom dijelu zakopana do vrata! Nitko je nije iskopao, moramo se sami iskopati! Muž je u rupi iznad nje, šutljiv je, čita novine, a zapravo je cijela predstava o odnosu njih dvoje, samo što ona većinu predstave priča, a on većinu predstave sluša ili ne sluša. Koja je to metafora i što je smisao predstave? To izlazi iz Beckettovog teksta koji se bavi egzistencijalizmom, našim tokom svijesti... Pisci su početkom 20. a i sredinom 20. stoljeća počeli govoriti o modernom čovjeku i o toj fragmentaciji našeg uma, silnoj količini misli... Kroz njezine misli prolazi prošlost, sadašnjost i budućnost, Winnie svojim mislima stvara svoj svijet, stvara ga nanovo i nanovo i nanovo i pokušava ga podijeliti sa svojim Williejem... Ova predstava je jedna apsurdna situacija s dva fenomenalna lika, a s nama će surađivati publika. Osobno mi ova predstava znači, rad na njoj mi je bio ispreplitanje engleskog i hrvatskog jezika na osobnom nivou, navela je Ašperger koja kao svestrana umjetnica već dulje vrijeme radi i djeluje u Kanadi i Hrvatskoj.
Nikolić, voditeljica Kazališne družine STUDIOCHEKHOV, kazala je kako je njezin lik zakopan u zemlji, zemlji koja je prekrivena smećem.
- Bilo mi je jako drago kad sam neki dan došla na probu i kad smo rekli da to izgleda isto kao kad jugo nanese smeće u luku. Pokazuje nam to da smeće zaista može zakopati u jednom trenutku, a naša ideja je bila da se povežemo s tim aktualnim momentom, trenutkom suvremenog svijeta, a vjerujem da ćemo se svi složiti da je smeće strahoviti problem, mislim da će nas jednog dana zatrpati i to vrlo aktualni trenutak. ‘Moja‘ Winnie je sigurno drugačija od svih onih koje su dosad bile i hvala Bogu da je tako jer uvijek nešto novo donesemo sa svojim vlastitim bićem i svojim iskustvom, imaginacijom... Što je sreća danas? Što je sreća za Winnie? Kako se možemo povezati preko poimanja sreće? Winnie pokušava vidjeti ono što je lijepo u svemu... I u onom što je ružno ima nešto lijepo. U tom smeću, koje sigurno nije lijepo, postoji uvijek neki novi dan u kojem je svjetlost u odnosu na tamu lijepa... Postoji jako puno krajnosti i kontrasta koji su nam bili zanimljivi u Beckettovom komadu. Imali smo taj privilegij da se možemo baviti Beckettom na ovaj način jer je to jedan tako duboki i kompleksni komad kojemu nema kraja, to je kao ‘rudnik zlata‘, kad kreneš otkrivati, nije ti dosadno, uvijek nešto novo nađeš, inspirativno je cijelo vrijeme jer ima jako puno referenci na literaturu...
- Mene taj komad prati već nekih desetak godina, povremeno sam nosila tu dramu sa sobom jer je knjižica i nije teška... Kad sam se vraćala u Shanghai u Hrvatsku za vrijeme epidemije, morala sam proći 15-dnevnu strogu karantenu koju sigurno na Zapadu nitko nije prošao jer su oni imali jako stroge uvjete, bila je to potpuna odsječenost od svijeta bez ikakvog dotoka informacija. Bila je to nimalo ugodna situacija, a imala sam sa sobom Becketta i ponovno sam se upustila u čitanje. Jako sam se povezala s Winnienim svijetom, s nekom zatvorenošću, hermetičnošću, svijetu bez nade i izgleda će biti bolje... Ali, u tim situacijama ne ostane ti ništa drugo nego naći neki smisao! Nisam ni slutila da kraja s istraživanjem njezinog svijeta nema... Za mene rad na ovoj predstavi nije gotov s premijerom, potrebno je barem 10 predstava da glumac osjeti da je maksimalno utjelovio to što je mogao i tek onda dolazi lakoća igranja... To je apokaliptičan komad, ali ima puno finog humora. Bit će zanimljivo vidjeti kako publika reagira, osobito mlađa publika, jer će se s ovim komadom lako povezati generacijski nama bliža publika, a mislim da će i za mlade ljude biti vrlo zanimljiv, ‘otkačen‘ komad jer je tu neka osoba zakopana u smeću te i da dalje govori da će ‘i danas biti sretan dan‘..., ispričala je Nikolić sretna što je njezin kolega Martinović, s kojim je već puno puta dijelila pozornicu, pristao sudjelovati u projektu.
Mnogi su dali podršku za istraživanje koje je prethodilo postavljanju djela na scenu, počevši od Grada Zagreba do Ministarstva kulture i medija, a napravljen je i novi prijevod djela.
- Rođen sam iste godine kad je Beckett napisao ovaj komad, sad sam taman u godinama da ga igram i to je sretna okolnost. Inače, prije manje od 10 godina mi je Suzana ispričala da će raditi predstavu u kojoj će ona biti u bačvi sa zemljom, a da ću ja biti drugi u toj bačvi... Otad nije bilo ni traga ni glasa i evo, nakon desetak godina, Suzana zove na telefon pitajući jesam li zainteresiran za suradnju... Naravno da ću sa svoje dvije frendice uvijek surađivati, drago mi je da su me zvale..., otkrio je Martinović.
Marušić Klif je objasnio kako su pripremljeni reducirani i animirani titlovi koji se povremeno pojavljuju na ekranu, a zadatak mu je vrlo zabavan.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....