Večernji set događanja u Dubrovačkim knjižnicama u sklopu Noći knjige počeo je predavanjem Dohodu, prohodu, ali i ostaju: Pujizi, Franćezi, Mori, Rusi i drugi došljaci Vedrana Benića u Saloči od zrcala. Riječ je o početku drugog ciklusa izlaganja Sentimentalno putovanje sjećanjem na Grad s Vedranom Benićem koji, kao i lanjski, uživa veliku posjećenost zainteresiranih. Naime, umirovljeni dubrovački televizijski novinar i reporter već je lani u ovo doba održao prvi ciklus koji je sadržavao četiri predavanja, govorio je tad o Stradunu, betulama i kavanama u Gradu, kinu Slavici i dubrovačkim kinima te završio s oriđinalima.
Okupljene je uvodno pozdravila djelatnica Dubrovačkih knjižnica Matija Tija Nenadić koja je navela kako se tema predavanja savršeno uklapa u temu Noći knjige a koja je posvećena ‘Miru i pobratimstvu ljudi‘ a sve tragom Ujevićeve pjesme.
- Kao što znate, ni edukacijom ni profesijom nisam povjesničar pa ne mogu raditi povijesne sinteze, ali sam i dalje novinar pa volim tragati za fusnotama koje velika povijest obično zaobilazi. Držim se uzrečice da su "novinari tvorci prve verzije povijesti", mislim da je to točno, a kako sam bio "novinar svaštar" i ovdje će biti svašta! Predavanje se bavi došljacima u Gradu, uvodno je rekao Benić.
Napomenuo je početno kako je Dubrovnik, zapravo, nastao od došljaka i izbjeglica, a nije govorio o došljacima iz zaleđa jer se te migracije stalno događaju. Spomenuo je akademika Nenada Vekarića koji je naveo kako su pripadnici nekih najstarijih dubrovačkih plemićkih rodova, primjerice Gozze (Gučetić), došli iz zaleđa. Zbog zemljopisne blizine, prvi su u Dubrovnik emigrirali Talijani koji su tražili posao u Dubrovniku, bili su takoreći prvi ekonomski imigranti u Gradu, a privukli su ih velike gradnje i investicije. Tako su sudjelovali u gradnji željezničke pruge, na tom projektu je radilo 2 tisuće talijanskih radnika, bili su vrijedni i dobri klesari pa su zbog toga bili i angažirani. Dolazili su i Talijani drugih zanimanja: zidari, maranguni, krojači... Većina ih je dolazila iz Puglije (Apulije) i zbog toga se u Dubrovniku za Talijane udomaćio naziv Puljizi, Pujizi. U Crvenoj Hrvatskoj 1904. kritiziralo se kako mladi odlaze u Amerike, a dolaze Pujizi.
Tri godine kasnije, ponavlja se takav ton, Crvena Hrvatska je navela kako "mladost iščezava u tuđe krajeve", kako "more i polja ostaju bez radnih sila", a kako su Puljizi naseljavali čitave predjele grada. Ariana Violić-Koprivec, koja je radila doktorski rad na tu temu, navela je kako je početkom 20. stoljeća u Dubrovniku živjelo između 500 i 700 stalno doseljenih Talijana.
Počeli su se po Talijanima došljacima nazivati toponimi, recimo placa Nikolice Bunića je postala Pujiška placa, Talijani su na njoj imali svoje banke, prodavali su tu voće, povrće i vino. List Prava Crvena Hrvatska u to se vrijeme bunio da Pujizi ne žele govoriti hrvatski! Tu je još jedan primjer, Talijani su prodavali u Gružu kraj novog pristaništa dinje i drugo voće, pisalo se kako su bile kore na sve strane te je upozoravano da se može netko skliznuti!
Spominje se u tom kontekstu Paskul Pujiz koji je otkupljivao stare konje ili one koje bi slomili nogu, prodavao je konjsko meso svojim Puljizima. Danas je Pujiška placa puna kafića, a nekad, u 1960-im godinama, prodavale su se na njoj ‘đinđe‘ zbog kojih su mnogi brontulali, bilo je svega, a danas se na to gleda pomalo nostalgično. Uglavnom, bilo je sredinom 60-ih godina živo i veselo!
Violić-Koprivec zaključila je kako je talijanski egzodus obogatio dubrovačku sredinu, neki primjeri su obitelji Cavaliere, Storelli, Capurso (kao legendarni Lući!), Missoni, a i obitelj Job gospara Cvijeta Joba je iz Italije, oni su sa sjevera, iz područja Udina. Im i nekih za koje je manje poznato da su iz Italije, poput Vlaha Bukovca. Njemu je nono bio pravi Talijan, prezivao se Faggioni. Bukovac je 1877., na nagovor književnika Meda Pucića, udomaćio prezime. Isti taj Pucić je u Šarićevoj spićariji, kad je vidio Bukovčev rad, izjavio: "Habemus pictorem!" Ujedno je prvi naglasio da će od tog ‘malog‘ nešto biti. Bukovčev nono Giuseppe, ribar iz mjesta Chiavari se od oluje sakrio u Cavtat, zaljubio se u Anu Kličan, ostao te je odustao od života ribara i zauvijek napustio Italiju. Vlaho Bukovac je inače jedini od svoje braće koji je kroatizirao prezime.
Potom je Benić prešao na francuske došljake te se prebacio na dekret francuskog maršala Augustea de Marmonta koji je 1808. ukinuo Dubrovačku Republiku. Naslov predavanja asocira upravo na Vojnovića, riječi "dohodu" i "prohodu" dolaze iz njegove Dubrovačke trilogije, iz Allons enfants! To je dio kad se vlastela svađa, kad se pita "dohodu" li ili ipak "prohodu" Franćezi.
Franćezi su lažno govorili da "prohodu" jer je Napoléon otpočetka imao namjeru osvojiti Dubrovačku Republiku, a u jednom opisu zabilježio je vojne pogodnosti Dubrovnika, to su, prije svega, pitka voda i duboki gaz za sve brodove, to je bilo najvažnije za jednu vojnu bazu. Preko Dubrovnika je krenuo zaustaviti Ruse i Crnogorce od napredovanja, oni su već bili zauzeli Boku kotorsku, uslijedio je i napad na Grad! Rusi su čak ‘dogurali‘ do gradskog predgrađa, a što je to ‘predgrađe‘ bilo, svjedoči izgorjeli ljetnikovac Skočibuha. Dakle, Boninovo je u to vrijeme bilo gradsko predgrađe, sve ono što je bilo izvan zidina, bilo je ‘predgrađe‘!
U borbama oko Grada poginuo je francuski general François Delegorgue. Inače, 1806. ukupno sedmorica francuskih generala izgubilo je život. Delegorgue je bio naivac, u borbama iznad Dubrovnika tužio se jer napadači ne poštuju ratna pravila, nego dolaze s leđa! Neprijatelji su zaista došli s leđa, prešli su na turski teritorij i napali. Isprva je Delegorgue ranjen, a njegovi vojnici su se razbježali i pobjegli u Grad. Bio je teško ranjen, kazao je svojim vojnicima da ga ostave, zarobili su ga i ubili tako što su mu otkinuli glavu, natakli na koplje i s tom glavom šetali od Orsule sve do vrha svetog Srđa. Rimski vojnici Srđ i Bah bili su jedni od prvih kršćanskih mučenika (IV. stoljeće), sveti Srđ i Bah bili su prvi zaštitnici Dubrovnika prije svetog Vlaha. Na vrhu brda je bila crkvica te kula koja je služila kao osmatračnica. Kulu i crkvicu su srušili Franćezi i započeli su s gradnjom tvrđave. Nisu je uspjeli dovršiti i na kraju je tvrđavu Imperial izgradila Austrija.
Potom se Benić osvrnuo na jedan boravak u Parizu i Versaillesu gdje postoji dvorana koja podsjeća na Napoléonove pobjede te je među imenima francuskih generala jedva našao Delegorguea. S druge strane, osvajanje Dubrovnika itekako je istaknuto na Slavoluku pobjede. Franćezi su osam godina vladali Dubrovnikom, francuski vojnici su bili mladi a u Gradu je bilo puno slobodnih djevojaka, prema tadašnjim popisima stanovništva, bilo je u Gradu za trećinu više žena nego muškaraca! Mladi Franćezi bili su zgodni, rađale su se ljubavi, bili su ‘poželjna lovina‘. Kad se francuska vojska počela povlačiti iz Dubrovnika, neki su odlučili ostati. Godine 1815. objavljen je popis stranaca u Dubrovniku koji se čuva u Državnom arhivu u Zadru koji je tad bio glavni grad Dalmacije. Upisani su tu Franćezi koji su se zadržali u Gradu, a među tim francuskim vojnicima nije bilo samo Franćeza, nego su trećina bili Talijani koji su vjerojatno regrutirani kad se krenulo u osvajanje.
Kapetan Ivo Šišević izdavao je novinu Dubrava i uz Festu sv. Vlaha 1936. objavio je popis stranaca, pa tako i Franćeza. Važno svjedočanstvo o Franćezima u Gradu je kultna knjiga Josipa Berse Dubrovačke slike i prilike koja opisuje kako se jedan francuski vojnik, Montaigne, sakrio u dimnjak kako ne bi morao kući s francuskom vojskom. Sestra mu je bila učiteljica na Konalu, a kapetan Fouque, koji je došao u Grad s tajnim pismom maršala Marmonta za Marka Bruèrea, ostao je u Gradu i postao grčki konzul.
Gospar Augustin Montaigne zvani Gusti je bio vaterpolist, vjerojatno je bio praunuk tog Franćeza koji se skrio u fumar. Nije igrao u Juga, nego u Lilihipa, bio je to divlji klub na Banjama. 1937. službeno su se registrirali kao Dubrovački plivački klub (DPK), poslije kao Hrvatski plivački klub (HPK). Kao što je Hajduk igrao sa savezničkim vojnicima po Italiji nogometne turnire, tako je u kolovozu 1944. u Rimu organiziran vaterpolski turnir sa saveznicima pa su okupljeni vojnici iz postrojbi, iz raznih vojski. Iz Dubrovnika su bili Jugaši: Vojslav Ucović, Branko Žižek, Teo Dinković i Darko Grabušić. Jedan engleski novinar ih je nazvao Titovim delfinima, a kasnije su se tako nazivali i igrali vaterpolo po Italiji. Praunuk kapetana Fouquea je bio doktor Lujo Fouque, svestrani dubrovački liječnik koji je svirao klasične instrumente, bio je među osnivačima Dubrovačke filharmonije, specijalist za kožne i spolne bolest, dugo godina jedini dubrovački venerolog, a specijalizirao je to u Parizu 1919. Kad je tijekom studija u Zagrebu svladao zagrebački žargon, Benić je u šali govorio da je logično da prvi venerolog bude Fouque (Fuk). Među potomcima francuskih vojnika je i Jozo Carnier poznat kao Jozo Guze - "dogodilo se". U popisu francuskih vojnika bio je 35-godišnji topnik s tim prezimenom a koji mu je vjerojatno bio pranono. Guza je bio nosač, radio je sve šporke poslove, meo je konjske izmete po Pilama, čistio javne zahode, bio je pijan i govorio: "Eto, dogodilo se!" Tako se ispričavao, a nikad se nije trijeznio.
Nakon odlaska Franćeza, došla je Austrija. Bersa je zabilježio da je Antun Kaznačić sinu Ivu rekao da su Dubrovčani Franćeze dočekali plačući, a da će otpratiti na brod isto plačući jer su znali da dolazi nešto gore, da dolaze najteži dani... Cijelo jedno stoljeće Dubrovnik je bio garnizon na jugu jedne velike carevine.
U Grad je stigao austrijski general Todor Milutinović, bio je vojni zapovjednik Grada, razbahatio se tijekom boravka u Dubrovniku i odbacio bilo kakvu pomisao o obnovi Republike. 1875. Franjo Josip I. došao je u Grad, samo da vidi kakve su utvrde, u kakvom su stanju, da izvidi vojni položaj...
Iz vremena austrijske vladavine živjela su dva uglednika koji su posebno zavoljeli Dubrovnik: jedan je dvije godine mlađi brat cara Franja Josipa I., Maksimilijan koji je 1859. kupio Lokrum i uredio ga za svoju ladanjsku rezidenciju, uredio je vrtne prostore, donio egzotične biljke, pročistio ga... 1863. prihvatio je poziv da postane car Meksika, tamo je nastala pobuna i ona se pokazala kobnom za Maksimilijana. Izveden je pred ratni sud i strijeljan. Drugi uglednik je Johann II., knez Liechtensteina. Vladao je malom kneževinom od 1858. do 1929., a živio je najviše u Beču. Prvi put je u ožujku 1898. došao u Dubrovnik, mjesec i pol dana je proveo tu, toliko se zaljubio u Grad da je izdašno pomagao izgradnju nove ceste sve do Lapada a koja počinje kroz stijene poviše hotela Libertas, ulica se danas zove Liechtensteinov put. Pomagao je i u drugim projektima kad bi ga zamolili iz Društva za promicanje interesa Dubrovnika. Postojao je spomenik posvećen knezu u Lapadu, blizu hotela Park, a godine 1972./73. na mjestu gdje se okreću autobusi kod današnjih Lapadskih dvora, slomljen je "macama i odnesen na otpad". Ivo Batričević je to napisao, cijelu povijest detaljno je istražio i popratio fotografijama, neke je ustupio Beniću a na čemu mu je predavač ovom prilikom zahvalio. Svi spomenici su porušeni, ostala je jedino ploča u usjeku kao znak zahvalnosti što je knez financirao novi put preko Gorice do Lapada.
Profesor violine i violinist Feitinger bio je jedan od Austrijanaca koji su ostali u Dubrovniku, nigdje nije napisano njegovo ime, a uvijek je naručivao duhan za šmrkanje riječima: "Zwei Kreuzer miškulanc!" Svirao je po kućama... U Dubrovniku je bilo dosta soldatića, to je bilo drago Kati Ludoj zvanoj Primavera. Voljela se kititi cvijećem i uvijek je bila u žiži bojama, umrla je krajem 19. i početkom 20. stoljeća jer se 1907. u novinama spominje kao ‘pokojna‘. Bila je slična Dubi Borovinki, slično se ponašala, rugala se ženskicama koje bi potajno išle s vojnicima...
- Motala se oko soldatića o čemu je otvoreno govorila: "Kad udari tamburić - maršira ti soldatić!", a ženskima koje su se potajno motale oko vojnika govorila bi: "Kad se užeže Vicara - ne boji se ni cara!" - naveo je Benić.
Neke su djevojke na kraju pobjegle iz Grada s austrijskim vojnicima. Imala je Kate Luda vječnog prijatelja, bio je to Poldo, nosač koji je uvijek bio pijan. Vjerila se za jednog vojnika, zvao se Mitar, a kad god bi on dobio dopust, preselio bi se u Katinu kuću, živjela je kod Gimnazije. Romanca nije dugo trajala, kad je on otišao, nije se puno uzrujala jer je kao "rezervu" imala Polda. Nastavila je živjeti desetljećima nakon smrti kao sinonim jer su u svađama dubrovačkih novinâ jedni druge titulirali s "Kate Luda". Tako je dugo ostala "živjeti", a Ivo Vojnović je uvrstio u Prolog nenapisane drame 1929. i u didaskalijama je detaljno opisao kako je Kate izgledala. Dugo je ostala kao jedan fenomen u svakodnevici Grada, dugo je ostala u njegovoj memoriji. Inače, Mari Vjerenoj i Kati Ludoj Benić nije pronašao prava imena i prezimena, a svim drugim oriđinalima jest.
Treća grupa koja se po završetku Prvog svjetskog rata pojavila u Dubrovniku spominje se u karnevalskim novinama Foji od pazara, a to su Mori... Tako i list Labara ima tekst o Morima. U Prvom svjetskom ratu Italija se držala neutralno. Kako se ne bi priklonila Centralnim silama, sile Antante sklopile su tajni Londonski ugovor 1915. te su uz povoljan zajam Italiji obećali veliki dio hrvatske obale Jadrana, skoro cijelu obalu. Sadržaj ugovora trebao je biti tajan, međutim, Frano Supilo ga je saznao u razgovoru s ruskim ministrom vanjskih poslova te je aktiviran Jugoslavenski odbor. Dubrovnik je tim ugovorom trebao pripasti Srbiji i Crnoj Gori, a putem Jugoslavenskog odbora krenulo je lobiranje. Talijani su počeli tražiti svoje, tražili su i više, a u talijanskim novinama se pisalo da je Dubrovnik odavno "romanski grad" jer se u međunarodnim ugovorima nazivao Ragusa... Razvila se polemika, Talijani su krenuli vojno zaposjedati neka područja, došli su do Elafita za koje su smatrali da bi trebali biti njihovi. Kako se u to vrijeme odvijao skup u Versaillesu te se odlučivalo o raspačavanju Austro-Ugarske, dogovoreno je da se kontrola nad Jadranom podijeli na pet dijelova, a za svaki dio je jedan od velikih sila pobjednica trebala biti u nadležnosti.
Dubrovnik je bio u trećoj zoni gdje su mir kontrolirali mješovito, talijanska, francuska i srpska vojska a pod francuskim vojnim zapovjedništvom. Tad su se pojavili Mori, pokraj studenog 1918. oko 1.000 Afrikanaca je došlo u Grad, uglavnom je riječ o pripadnicima 133. somalijskog bataljuna... Toliki dolazak tamnoputih vojnika u Dubrovniku je bio senzacija! Kad je riječ o Versailleskom miru, Vojnović je bio "skočio" protiv Italije u listu Novo doba, a uz veliku potporu američke administracije, predsjednika Woodrowa Wilsona, Italija nije dobila sve od Londonskog ugovora, dobila je cijeli Istru, Cres, Lošinj, Lastovo i Zadar kao talijansku enklavu u Dalmaciji. Somalci nisu bili dobre sreće jer ih je u Gradu dočekala oštra i hladna zima, u điru je bila gripa španjolica, bio je tad drugi najsmrtonosniji val, a od španjolice je u Dubrovniku umrlo 39 vojnika te su tu i pokopani... Cijela priča s Franćezima nije dugo trajala, ostali su tu 11 mjeseci, evakuirani su pokraj listopada 1919., ali su ipak ostali u uspomenama i igrama riječi.
Dosta se pričalo i vezama Dubrovkinja i vojnika iz Afrike, ali nije rođeno nijedno tamnoputo dijete... Prema riječima svjedoka, neke žene bile su toliko prestrašene da nisu uopće izlazile iz kuća. 1922. je zaključena priča s Morima, Francuska je došla i ekshumirala svoje vojnike i svakoga posebno otpremila u domovinu.
Potom su u Grad došli Rusi. Nazvao je humoristični list Kokot godinu 1920. "ruskom godinom". Prva skupina Rusa je bila vrlo bogata i došla je iz Odese, došli su sa svim potrebnim dokumentima, živjeli su u luksuznim hotelima, donijeli su bogatstvo... Pričalo se tad kako su tadašnji zlatari zlato morali mjeriti u kilogramskim vagama! Počelo su u Fojima od pazara pisati o ljubavnim vezama. U Kokotu se može naći priča o nekoj djevojci koja se ‘ispoviđela‘ a koja je priznala da se malo ‘potašulala‘ te da su je Rusi darivali svakojakim blagom Božjim! Drugi napis govori o Rusu koji javlja svojoj Dubrovkinji da je našao drugu, a pritom je ostalo upisano poigravanje s ruskom riječi zabit (zaboraviti). Piše da više neće s njom biti uz poruku: "tebe sam već zabio (zaboravio)!" Pokazao je Benić list iz Kokota i skoro cijela stranica je bila cenzurirana tako da čitatelji nikad nisu pročitali ove poruke... Države su se mijenjale, ali je cenzura i dalje radila.
Nakon bogatih tajkuna iz Odese, dolazili su siromašnije ruske izbjeglice koje su bile smještene u kuću kod Revelina a koju su izgradili Franćezi. Zvala se Ruski dom. Dolazile su skupine bjelogardejaca... Službeno je ruska kolonija potvrđena od vlasti, Rusi su priređivali kulturne večeri i kazališne predstave u Revelinu... Dolazile su u Dubrovnik siromašnije izbjeglice, obitelji, vojni kadeti, pritisak je bio toliko velik da su ih državne vlasti morali raspoređivati po cijeloj tadašnjoj državi... U Dubrovniku ih je bilo oko 800, pojavili su se vojnici legendardnog bjelogardejskog generala Pjotra Nikolajeviča Wrangela.
Wrangel je i sâm 1925. posjetio Dubrovnik, a na gruškom polju Kozaci su Dubrovčanima pokazali kako jašu konje, kako otimaju djevojke, kako skaču s konja, bila je to velika prezentacija njihovih vještina... Postoji priča o njihovom pijančevanju u Revelinu, jedan se toliko napio da je pao kroz prozor Revelina! Ostao je nepomično ležati na podu, ujutro, kad se probudio, nije vjerovao da je pao jer je bio nepovrijeđen... Mislio je da je cijelo vrijeme bio u postelji.
Kako je dolazio veliki broj ruskih izbjeglica, stvarale su se podjele među njima: bogatiji su se prebacili u Gruž, osnovali su Grušku koloniju. Bilo je tih godina više od 2.500 tisuća ruskih izbjeglica u Dubrovniku. Ruska kuća postala je premala, počele su izbjeglice puniti Revelin, nastavilo se to dalje i dalje, a Rusi su u Revelinu dočekali i kraj Drugog svjetskog rata i novu državu. Tad su ostali oni najsiromašniji u Revelinu, ostao je u pričama poznat neki Marankaja koji je uvijek bio pijan. Rusi su bili inspiracija umjetnicima pa je Danijel Dragojević napisao pjesmu Ritual o jednom starijem Rusu. Promatrao ga je i primijetio kako je skakao u more na glavu. Svakodnevno je ponavljao taj ritual, a zapisao je pjesnik kao se Rus "bacao onamo odakle je bio došao, ulazeći i izlazeći iz mora brojao je dane". Dakle, preko mora ostao je povezan s Rusijom. Ivo Dulčić naslikao je 1948. Ruskinju koja sjedi... Luko Paljetak se uvijek hvalio da ga je u mladosti učila stara Ruskinja, Olja Ljudova iz Odese i da je od nje učio ruski, uhvatio crtanje i sviranje gitare, a to je Paljetak napisao i u predgovoru kataloga izložbe Slike za Liliput koju je 2015. otvorio u Galeriji Sebastijan gdje je izložio minijature, a crtao je na pločicama za tjeranje komaraca!
Kad su Benić i njegov sin Lukša radili Storije u neponovljivima, pitali su Paljetka za Ruskinju Olju Ljudovu te je pjesnik, književnik, urednik, umjetnik i prevoditelj ispričao priču o Revelinu jer je i sâm unutra ulazio, vidio je kako su Rusi živjeli. Potom je Benić pustio video u kojem se može čuti kako se Ljudova, unatoč Paljetkovim upozorenjima, vratila u Rusiju te je završila u gulagu gdje je i umrla.
Završno je Benić, u stilu Zvonka Letice, zahvalio publici na pažnji te šaljivo dodao da će možda za nekih 20, 30 godina neki ‘novi Vedran‘ pričati o novim došljacima - Filipincima u Dubrovniku.
Drugi ciklus Sentimentalnih putovanja se nastavlja sljedećim predavanjima: Pile, Ploče, selo Gruž i vinogradi Lapada - Grad, predgrađa i seoski prostori u Dubrovniku nekad (30. travnja), Župske bolesti i "razvrat" na Šipanu - Zgode i nezgode pioniri dubrovačke medicine (7. svibnja), Igre u mom srcu - Storije pasioniranog gledatelja, ali i aktivnog sudionika (14. svibnja). Sva predavanja su s početkom u 19 sati u Saloči od zrcala.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....