Vedran Benić o glavnoj gradskoj ulici nekad: Prije je Stradun bio čist od stolica, butegijeri su bili duša Grada, a do danas su ostale dvije konstante...

Umirovljeni dubrovački televizijski novinar i reporter Vedran Benić održao je u Saloči od zrcala prvo od ukupno četiri predavanja u sklopu ciklusa "Sentimentalno putovanje sjećanjem na Grad". Cilj je slikom i riječju publiku podsjetiti na prošle ljude, stvari i događaje koji se nalaze negdje na samom rubu sjećanja ili su posve utonuli u zaborav.

Prvo u nizu predavanja nosilo je naslov "Stradun kakav je nekad bio - butegijeri, fakini od dogane i još poneko" i bilo je posvećeno glavnoj gradskoj ulici i njezinoj preobrazbi. Okupljene je na početku pozdravila voditeljica Zbirke Ragusina Dubrovačkih knjižnica, Matija Tija Nenadić. Predavanje je privuklo impozantno velik broj posjetitelja, što je navela i Nenadić u svom uvodnom govoru.

- Dubrovnik se najviše mijenjao u 19. stoljeću. Cijeli promet se tad odvijao preko Straduna, a grad je bio područje unutar zidina. Dogodile su se tih godina drastične promjene koje su se odrazile i na Stradun. Oko Dubrovnika su se tada ispreplitale sve velike sile. Za vrijeme Napoléona, Dubrovnik je bio vojna baza. Nakon Francuza došli su Austrijanci koji su slično razmišljali kao Francuzi, car Franjo I. je u svom dnevniku crtao neke skice tvrđava za Dubrovnik, a 1818. posjetio je Grad... Austrijanci jesu dogradili tvrđavu na Srđu do današnjeg izgleda, ali su i mnoge devastacije Dubrovnika bile rezultat vojnog razmišljanja. I sam put iza Grada izgradio se iz vojnih razloga. Dubrovčanima je teško padala strana vlast i sve te vojske koje su preko njih gazile...

Krajem 19. stoljeća pisalo se u tadašnjem lokalnom tisku da Dubrovnik više neće biti ‘forteca‘. Najveća devastacija bila je Onofrijeva fontana, bila je dugo napola zagrađena visokim zidom, više od polovice fontane bilo je ograđeno... Naime, iza tog visokog zida bio je austrijski topnički vojni arsenal. Od ukupno 16 isklesanih likova na Onofrijevoj fontani, polovica je bila iza zida arsenala! Zid je srušen tek 1904.

- Kučka na Onofrijevoj fontani nije bilo dugo, vraćen je 2016. kad je fontana obnovljena, a 2012. objavljena je moja knjiga "Dubrovački spomenar - sentimentalno putovanje sjećanjem na Grad" u kojem se spominje kučak. Umišljam si da sam svojim ‘Spomenarom‘ potaknuo da se kučak vrati na vrh fontane, komentirao je Benić.

Inače, otvor na Samostanu sv. Klare na Poljani Paskoja Miličevića otvoren je tek 1978. Arhitekt Slavomir Benić (1917. - 1992.), predavačev dundo, osmislio je kamene klupe i kamenu ogradu s rozetama 1960. na Pilama, osmislio je mehaniku podizanja mosta... Između ostalog, njegov rad je vraćanje otvora na Luži koji su zazidali Austrijanci... Projektirao je veliko platno u kinu Slavici, ljetnu pozornicu...

Đir s Vedranom Benićem krenuo je s Pila. 1817. su se Brsalje počele uređivati kao gradsko šetalište. Na ulazu u Grad nalazila se stražarnica koja je srušena 1923./1924. kad je napravljena skalinada i put po projektu Ivana Meštrovića. Da bi ona bila izgrađena, srušena je stara kula od Pila. 1902. su Austrijanci htjeli srušiti polukružnu kulu na Pilama, ali taj zahvat nije uspio, bližio se kraj austrijske vladavine, pobunili su se Dubrovčani... Na Pločama, na Trgu oružja, srušena je veterinarska stanica, a postojala je i ‘francuska kuća‘ koja je srušena u prošlom stoljeću. Kuća se često nazivala i ‘Ruski dom‘ jer su brojni Rusi nakon Oktobarske revolucije došli i stajali u njoj. Ivan Kukuljević Sakcinski je u svojim uspomenama na boravak u Gradu naveo kako je Orlandov stup ‘bačen‘ u Dvor. Naime, više od pola stoljeća je Grad bio bez Orlanda jer ga je 1825. obalila jaka bura. Odugovlačili su Austrijanci s njegovim povratkom, prema Benićevim riječima, očito namjerno jer je on bio simbol dubrovačke državnosti i slobode...

Inače, još jedan važan simbol, knežev mač iz 1476., Austrijanci su odnijeli u Beč. Između dva svjetska rata bilo je nekih pokušaja da ga se vrati, ali nije uspjelo - i to za zamjenu za vojnu odoru habsburškog nadvojvode Maksimilijana, kasnijeg meksičkog cara.

- 1858. je Orlando vraćen, ali okrenut je prema sjeveru. Ali, ruku na srce, ni sada ga ne vidimo previše. Već je šest godina prošlo otkako ga nismo vidjeli! Dubrovnik je jedno vrijeme bio i bez Miha Pracata u Kneževom dvoru. Početkom 20. stoljeća Austrijanci su radili na obnovi Dvora i tijekom tih radova je kip vjerojatno teško oštećen. Potom je poslan na popravak na Beč i vraćen ‘popravljen‘ 1906. Kad su vratili novoobnovljeni kip, shvatili su Dubrovčani da je to bilo loše napravljeno, a o tome kako su ga vratili ‘nagrđenog‘ pisale su dubrovačke novine komentirajući kako je u Beč ‘poslan Dubrovčanin, a vratio se Tudešak‘. Pracat je vraćen u Dvor, ali potom opet vraćen i na ‘popravak popravka‘ u Beč. Pracatov kip se vratio u Grad i u Dvor tek 1923. Više od desetljeća nije ga bilo u Gradu, a drugi put je dobro obnovljen, naveo je Benić.

Dugo vremena je Zvonik bio ‘prepolovljen‘. 2. lipnja 1905. dogodio se zemljotres... Nastavila se zemlja tresti i idućih dana, a onda su se pokazale pukotine na Zvoniku, malo se nagnuo pa je predloženo njegovo potpuno rušenje. No, srušen je do pola. Pune 23 godine je ostao ‘kratak‘ i neobnovljen, ostao bi i dulje da se nije javio bogati industrijalac i brodovlasnik Pasko Baburica koji je u potpunosti financirao obnovu Zvonika te je Zvonik vraćen u izvornom obliku.

Ukupno je po Stradunu i ispred Dvora bilo 32 ferala. Napunjeni ferali mogli su svijetliti punih 9 sati, a 1901. pojavila se elektrika na Stradunu, elektrificirali su se i ferali. Ferali su se održali do 1935., kad se cijeli Stradun ponovno popločao.

Zanimljiv je podatak da su dubrovački spomenici postali gradski 1921. za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, a dotad su bili državni. Općini Dubrovnik je tad prepuštena ‘zgrada‘ Sponza, ‘zgrada‘ Lazareti, ‘zemljište‘ Brsalje, ‘zgrada‘ Lovrjenac, a i zidine... Međutim, kad bi netko iz dvora iz Beograda dolazio u Grad, nije se smjelo šetati po zidinama! Na mjestu Lazareta trebao se graditi hotel, izbilo je veliko negodovanje, ‘skočili‘ su Dubrovčani i stručnjaci za zaštitu spomenika pa su Lazareti ostali netaknuti. Iznad ulaza na Stradun 1924. postavljen je Meštrovićev reljef Petra I. Osloboditelja. Kad je uspostavljena NDH, reljef je bio skinut. Trebao je biti poslan kao dar kraljici Eleni, stajao je kasnije na Peskariji okrenut zidu, a dolaskom socijalističke vlasti, odlučeno je da ga se sačuva, potajice je zazidan u dvorani za vježbu FA Linđo na Pločama gdje se nalazi i danas.

Stradun je danas prepun stolica. Desetljećima prije stolice su bile zabranjene Stradunom, morao je biti čist, a Stradunom se šetalo u krug. Gradski ljudi šetali su kraće, a preko one crte su išli oni iz Konavala! Prve stolice na Stradun došle su kad je otvoren ‘Snack‘ jer je na tom mjestu postojao caffe ‘Maritimo‘ koji je imao stolice na Stradunu pa su možda zato tom objektu dopuštene stolice... 1900. je najviše bilo barbijera, bilo je kavana, dvije mjenjačnice, klobučarske radnje, papirnica, cvjećarnica, butiga od piture, odvjetnik... Sve se te butige bile prvenstveno namijenjene domaćim stanovnicima jer je to bio živi i prenapučeni grad. Na Stradunu postoje dvije konstante - to su dvije ljekarne - i jedna i druga su se održale na istom mjestu. Jedna je u 19. stoljeću bila poznata kao Šarićeva, a druga kao Dropčeva, zvale su se ‘spičarije‘.

- Rafo Šarić bio je druželjubiv čovjek, okupljalo se veselo društvo u njegovoj spičariji... Tu su se znale gradske kundurarije, a ako bi se nekom zagubila žena, upućivalo bi ga se tamo jer će taj netko to tamo saznati... Antun Drobac bio je ozbiljan čovjek, posvećen ljekarništvu, završio ga je u Padovi, a 1832. je otvorio spičariju... Od njegove zbirke nastao je Domorodni muzej, prethodnik današnjih Dubrovačkih muzeja, naveo je Benić.

Ispričao je predavač kako je Drobac inače pripremio eter za prvu operaciju izvedenu pod općom anestezijom u Dalmaciji 1847. u dubrovačkoj bolnici. Operirana je mlada djevojka iz Primorja kojoj je otkriven rak dojke. Na kraju su joj naživo obavili operaciju jer nisu znali koliko joj etera dati, odstranili su joj dojku iako je bila samo omamljena ali ne i uspavana pa je razgovarala s kirurzima!

Dubrovački informator 1938. donosi popis butiga: ostale su apoteke, pržionica kave, pao je broj brijača, pojavilo se pet novih butiga gotovih crevaja, bilo je sedam zlatara, četiri urara, tri klobučara... Uselile su na Stradun banke, mjenjačnice i novčane zadruge...

- Bilo je to vrijeme šarenila na Stradunu, isticali su se šaroliki natpisi, ono što se danas naziva izlozima, nazivalo se vitrinama, a izlozi su prije bili ormarići sa strane. Ponuda robe vješala se po fasadama, butegijeri su bili duša Grada! Ulice su u razgovoru nosila imena po butegijerima... Sve je bilo izloženo. Bilo je na Stradunu i poznatih tvrtki. Ormarići sa strane su bili fiksni i nisu se unosili u butigu. Butige se u pauzi nisu zaključavale, ispričao je Benić.

Norveški književnik Knut Hamsun je često i rado dolazio u Dubrovnik, slikao ga je na Stradunu poznati dubrovački fotograf Josip Berner, a družio se s dubrovačkim brijačem Nikom Kučarom. Berner je svašta fotografirao, njegova ostavština je dragocjena, bio je prvi dubrovački fotoreporter čije su fotografije prenosili tadašnji listovi u Jugoslaviji. Početkom veljače 1941. snimao je Festu sv. Vlaha na kojoj je sudjelovao tadašnji zagrebački nadbiskup, kardinal Alojzije Stepinac. U lipnju 1941., nakon uspostave NDH, uhapšen je i odveden u Jasenovac, ubijen je, a svu imovinu su mu konfiscirali ustaše. Nije želio vjerovati da će ga zadesiti takva sudbina što se vidi i po jednom oglasu u kojem traži kućnu pomoćnicu za svoju obitelj a koji je dao u ožujku te godine u jednim novinama... Ne sluteći, to je postala njegova ‘oporuka‘.

Nakon 1945. Jugoslavija je nacionalizirala skoro sve butige na Stradunu, a vlasnici su poniženi na način da su morali ostati raditi kao poslovođe svojih nacionaliziranih butiga. Živko Šikić bio je prvi član poznate obitelji Šikić koja je došla s Murtera. 1900. otvorena je slastičarna u Ulici od Puča. 1932 otvorena je slastičarna gdje je današnji Cele, a naslijedio je Šikića mnogima dobro znani sin Jozo. Spomenuo je Benić mnoge anegdote i butegijere poput urara Krilića koji bi, kad bi zaključavao svoju butigu, govorio: ‘Iziđi, znam da si unutra!‘

- Sredinom 50-ih godina 20. stoljeća Dubrovnikom je zavladao ‘bog turizma‘. Aktivirale su se kafane i hoteli, počeli su dolaziti inozemni gosti sa Zapada, Stradun je počeo dobivati mondeni štih... 1964. postojale su dvije apoteke, četiri mjenjačnice, pet brijača, dva buffeta, jedna slastičarna, pet urara, četiri zlatara, butiga gramofonskih ploča, tri butige tekstila, dvije knjižare i papirnice, dvije novine i trafike, bila je butiga elektrotehničke opreme i butiga namještaja..., kazao je Benić.

Dubrovački brijač Niko Kučar imao je iza Cele svoju brijačnicu, a bio je i pjesnik. Kad bi mu djeca na vrata zavikali ‘Figaro‘, Figaro...‘ izletio bi i ljutio bi se... Kod njega je tijekom boravka u Gradu 1929. veliki pisac George Bernard Shaw došao ‘štucnuti‘ bradu. Američki novinari pisali su da je on zapravo otkrio Dubrovnik. Pohvalio je sve u Gradu, ali je iskritizirao kanalizaciju jer mu je na jednom mjestu, šetajući Gradom, ‘zavonjalo‘. No, nigdje nije zapisano da je izgovorio svoju poznatu rečenicu: "Ako želite vidjeti raj na zemlji, posjetite Dubrovnik!" Prvi put se izjava pojavljuje 1957. u američkim novinama. Upravo je Kučar novinaru koji je napisao taj tekst iz 1957. ispričao kako je Shaw izjavio tu čuvenu rečenicu u njegovoj brijačnici, a to je zabilježio i u svojim osobnim uspomenama. I, upravo zato je Kučar važan za dubrovački turizam jer se, zahvaljujući njemu, taj slogan sačuvao do danas!

Godine 1967. u turističkom vodiču poduzeća "Minčeta" objavljena je karta na kojoj se može vidjeti raspored i namjena Minčetinih butiga u Gradu. Tu se već sve mijenja prema turizmu. Počele su nicati suvenirnice, prodavale su se razne rukotvorine, ali vlasnici butiga su i dalje ostali popularni. Neki izlozi su bili natrpani, nisu se baš isticali ljepotom... No, butige su sve više postale turističke.

U godini objave Benićeve knjige ‘Dubrovački spomenar‘ 2012., bilo je na Stradunu 15 butiga sa suvenirima, 4 ugostiteljska objekta...

- Danas imamo gumene bombone i patkice! - komentirao je Benić podsjetivši na neke obrte i butige koje su, nažalost, nestali.

Nestao je najduži dubrovački obrt Ronchi (1858. - 2013.) jer vlasnicima nije bilo moguće plaćati najamninu. Nestala je Erna Bayer udana Gozze (1935. - 1983.) koja se bavila izradom umjetničkog nakita... Bavila se i fotografijom, dolazila je inače iz Beča, a zapažen je ostao njezin autoportret koji zrači posebnim optimizmom. ‘Zadnje laste‘ su Vierde koje se drže svog zanata i tradicije nasljeđivanja imena kroz generacije...

Sa Straduna su nestali fakini od Dogane. Imali su točno određeni posao, nosili su i kapse, a dok bi čekali na posao, sjedili bi - svatko na svom kamenu ispred Crkve sv. Vlaha... Trebala im je velika fizička snaga, svatko je trebao biti sposoban podići i nositi vreću od 100 kilograma! To je bio ispit za postati fakin. Inače, u jednom turističkom vodiču 1965. objavljen je popis dubrovačkih gradskih nosača!

- Danas su turisti ‘autonosači‘, a zvuk rotica od kufera je zvuk koji se najčešće može čuti po Dubrovniku, zaključio je Benić na kraju te okupljene pozvao na sljedeća predavanja.

U nastavku ciklusa slijede predavanja: 25. travnja: "Betule i kavane – priče i legende"; 8. svibnja: "Slavica - počeci i kino-nastavci u Dubrovniku" te 15. svibnja: "Oriđinali – neke (ne)zaboravljene face".