Književnik i leksikograf Vlaho Bogišić predstavio je u Saloči od zrcala roman Nekrolog za M. Uz autora, u predstavljanju su sudjelovali književna povjesničarka i kritičarka, akademkinja Helena Sablić Tomić te povjesničar umjetnosti i arheolog Ivan Viđen. Knjiga je objavljena u nakladi izdavačke kuće Fraktura, a izabrane ulomke iz romana čitao je glumac Maro Martinović.
Uvodno je okupljene pozdravila knjižničarka Matija Tija Nenadić koja je napomenula kako se predstavljanje održava u sklopu manifestacije Mjesec hrvatske knjige čije je ovogodišnje izdanje posvećeno znanosti.
- Ovaj nedovršeni roman se još uvijek ispisuje, otvara niz pitanja: na kojoj granici jesmo i kako se sami nosimo s granicama?! Nekrolog za M. pojavio se ovih dana... No, prvi put sam o romanu pisala u Vjesniku 2008. Dobila sam tad od Vlaha knjigu... Nisam očekivala knjigu jer Vlaho je poznati leksikograf i enciklopedist, osoba koja je isključivo vezana uz jasnu, provjerenu i sažetu misao i od njega očekivati roman, to mi je bila jedna intrigantna ideja! Nije me iznenadilo što je roman u obliku u kojem se sublimira sve ono što Vlaho jest. Jer, ovo nije klasičan, tipičan roman, sačinjen je od dvadesetak poglavlja, a ona su međusobno okupljena oko pojedinih sudbina, susreta onih koji žive na granici. Ta poglavlja problematiziraju velike osobnosti i male pojedince koji imaju samo ime, a prezime im je veliki inicijal... Velike osobnosti su tako Stjepan Radić, Frano Supilo, Tin Ujević... Vlaho Bogišić iz pozicije vrsnog enciklopediste upisuje dokumente, priče iz arhive, natuknice, sve ono što jedna romaneskna naracija nije očekivala, ali on kao autor ne propituje samo granice osobnosti, nego i granice žanra, uspijeva dobro utopiti povijesnu priču, povijesni dokument i suvremenost pokušavajući odgonetnuti koja je naša prirodna granica, je li ona u nama samima?! Bogišić se u knjizi jako zanimljivo igrao, knjiga je jedna igra koju je sjajno upisao, oblikovao je slojevitu priču o zavičaju, osobama i o sebi samome, izjavila je akademkinja Sablić Tomić dodavši:
- Podsjeća me to na ideju ljuštenja luka: što više opni mičete, to više istine saznajete! To raslojavanje cijele priče ovdje je dobro ulijepljeno... Sudbine o kojima ćete čitati su one koje se međusobno nadopunjuju i isprepliću... Tu je cijela jedna plejada likova i ideja sastavljena kod slova M. Neki će kritičari reći da je to osobno ime, da je metanaracija, jesmo li M. svi mi?! Ta nedovršenost cijele priče je možda otvorenost... Ako autor u završnim poglavljima nije donio neku krajnju ideju onda je ostavio roman otvorenim. Dosta vremena je od 2008. prošlo tako da čitatelji mogu upisati svoj odnos prema prostoru i graničnim, rubnim vremena..., naznačila je predstavljačica.
Potom se na djelo osvrnuo i Viđen.
- Čitao sam roman 2008. kad je izašao u beogradskom izdanju. Volim čitanje, sjeo sam u avion i krenuo čitati... Nisam shvatio da je to postmoderni roman. U avionu sam čitao priču po priču, na preskoke, prvu, treću, osmu, 17. priču... Sve misleći da se radi o nekim njegovim novelama... Do Konavala sam pročitao skoro cijeli roman i ispričao sam to Vlahu kad sam drugi put stigao u Zagreb, a on se samo grohotom nasmijao! Riječ je o jednoj neobičnoj potrebi za narativom... Pripovijedanje ne kopira sjećanje ili stvarnost, događaj pasivno ili doslovno, već iznova opisuje i stvara ili sustvara neke alternativne, moguće svjetove, tako stvara most između nečega što je zamišljeno i onoga što mi kao čitatelji čitamo. Pitao sam se cijelo vrijeme što je to granica? I sâm naslov nas upućuje na nekrolog, taj nekrolog može biti granica između života i smrti, gubitak nečega... Je li knjiga potraga za sjećanjem, za onim što je zamišljeno ili se nešto dogodilo? Gogoljev citat iz Mrtvih duša tu je indikativan... Tu je i granica između prošlosti i sadašnjosti, granica između ljudskih odnosa jer na svakoj stranici imamo približavanje i udaljavanje ljudi ali i unutrašnje granice tih likova, njihovi strahovi, njihove šutnje... Meni je zapalo u oko da ima puno toga neizgovorenog među likovima, što je karakteristika naše kulture gdje se ne izražavamo baš lako unatoč toj našoj ‘širokoj slavenskoj duši‘. Mi neke stvari radije ne izgovaramo... Osim što je u ovoj knjizi važno ono što je napisano, važno je i ono što nije napisano. Ta granica nedovršenosti i dovršenosti jest ta otvorenost...
- Na kraju postoji priređivačeva napomena jer se autor potpisuje kao "priređivač", on na kraju piše da nije napisao ovaj roman, da je autor Božidar Đuro Bogišić. Tu je i jedna važna granica između povijesti i književnosti. Roman spaja priče, dokumente, sjećanje, književne dosjetke, povijesne odjeke... Na više mjesta ima konkretnih arhivskih dokumenata i citata iz literature koji su uklopljeni u priču i u tom smislu autor briše jasnu granicu između pripovijedanja i povijesnih činjenica, što je karakteristika postmodernog romana. Likovi u romanu su Dubrovčani, oni koji su se u Dubrovniku zatekli, koji su prošli kroz Dubrovnik i Konavle, koji su zamišljali da su prošli kroz Dubrovnik i Konavle, povijesne ličnosti, povijesni događaji... Ima tu ljudi koje možda nikad ne biste spojili a ipak su ukotvljeni u jedan prostor - to su Konavle. One su za Vlaha Bogišića njegov unutarnji svijet. To je za njega onaj prostor u kojemu žive sjećanja, govor, običaji, književnost, obiteljske slike, slike djetinjstva, tuđe slike povijesti... Ohrabrit ću se i reći da su Rječnik zaljubljenika u Konavle i ovaj roman ključna krila, dvije slike u diptihu, rekao bih čak da je Rječnik zaljubljenika u Konavle nastao na derivatu Nekrologa za M., da je ‘destilirana‘ verzija Nekrologa za M. Nisam, nažalost, imao vremena da uspoređujem likove, jesu li isti ili nisu, to je možda za neki seminarski rad budući da sam siguran da će ove knjige ući u kanon pripovijedanja o Dubrovniku, komentirao je Viđen te nastavio:
- Literatura koja ima veze s Dubrovnikom oskudijeva u ovakvim djelima, ovakva djela su u našem kontekstu rijetkost i ona, htijući ili ne htijući, nastavljaju tradiciju takvih romana i mislim da su kamen u tom zidu, kamenčić u mozaiku tog mjesta Dubrovnika u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Neću nabrajati sve ličnosti, neke su obiteljske, neke su povijesne a neke živuće koje svi znamo... Pokušajte se sami prepustiti tom putovanju, ulasku u tu rijeku naracije Nekrologa za M... Kao što sam knjigu prvi put čitao na preskoke, isto tako sam u prvom trenutku pokušao identificirati tko su likovi u romanu, ali sam u drugom koraku odustao i drago mi je da sam odustao. Odustanite od ovih čvrstih, stalnih, faktičnih mjesta i prepustite se naraciji! Osim što je geografski ukotvljen, roman je ukotvljen i u jeziku i bojim se je li prevodiv na strani jezik jer bi time izgubilo ono što svi mi osjećamo čitajući ga: ta rečenica, to kretanje kroz tekst, to što nam roman nudi... Nisam siguran je li prevodivo u svojoj dubini na neki strani jezik, poručio je Viđen.
Autor se na kraju obratio publici zahvalivši joj na dolasku.
- Ne možete vjerovati koliko je čovjeku koji piše u ovim godinama važno što ste tu. Obično se o tome ne govori, obično nema hrabrosti da se o tome govori, bez obzira na povode, zavičaje, lokalne, kulturne kontekste... Taj osjećaj čini ono što nas veže za pričanje kao poveznicu svijeta koji nesumnjivo dijelimo. Gospođa profesorica, akademkinja Helena Sablić Tomić je književni i osobni lik iz moje mladosti, ostali smo čitav život povezani. Nekoliko Dubrovčana starog kova sam ispratio, a onaj koji preuzima i nosi tu ulogu "raguzeologa" jest Ivan Viđen. Maro Martinović je vječiti zaljubljenik u Konavle, a sa sjajnom Lidijom Crnčević napravio sam i jedan razgovor. Iz konavoskog reala došao sam u Grad sredinom 70-ih i dočekao me doktor Pero Ivanišin koji je imao dužnost da me zbrine i uklopi. Peru i pokojnom Vedranu Jelaviću je moja raguzejska resocijalizacija išla dobro, a Maro je bio s nama u razredu gimnazije. Onda se dogodio Marov rođendan, dobio sam priliku doći u Mišin i Lidijin salon, osjećao se miris, tufina, atmosfera starog Grada iz kojeg se sve to za Nekrolog za M. razvijalo, taložilo i čekalo da dobije svoju formu. Finale te forme bilo je u jednom drugom salonu na Pločama kad se rodio ovdje prisutni Nikola Vrbica i gdje sam došao čestitati i gdje sam unatoč sjajnom prijemu domaćice, nekoliko minuta odnosno pola sata, bio jako sâm. Ljepota te samoće u Gradu koju sam imao u gimnazijsko doba za mene se kao povlastica dogodila puno kasnije. To je ono što ovu vrstu književnog teksta čini lijepim i važnim, tu je čitav niz osobnih situacija koje su se utopile u ovo štivo... Te činjenice su jako važne, važne su za Konavle i tek kad se razgovara na način da pravi i veliki glumci to mogu izgovoriti tako da to doživljavamo, uvjetno rečeno, kao molitvu, tek tada zaživi ta naša osobna povijest koja vas je, uostalom, ovdje i dovela, zaključio je Bogišić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....