Cijelo ovo s**nje krenulo je od jedne osobe koja je uvjerila drugu, treću…. pa neka se onda ostatak svijeta s cijenama benzina nosi kako zna

Postoji jako malo stvari koje tako jasno otkrivaju ljudsku prirodu – stajanje u redu. I to ne u bilo kakvom redu, već onom pomalo kaotičnom, nastalom iz panike. Nitko ne zna što se zapravo događa, ali su svi uvjereni da bi trebali biti dio toga. Kao Englezu kojemu je stajanje u redu gotovo dio DNK, sveti ritual i nacionalni sport, moram priznati da je red preda mnom bio nekako neskladan i improviziran.

Panika i prilika

Redovi su se formirali na benzinskim pumpama, šireći se na ceste, dok su auti brujali u leru, a uspaničeni vozači pomno proučavali natpise s cijenama goriva. I u tim se trenucima dogodilo nešto nevjerojatno! Inače racionalne i staložene ljude ova je situacija okrenula na … kreativu. Počeli su se donositi bidoni, plastične boce od vode, iz mora (ne)potrepština koje obično zaboravljene leže po garažama iskopali su se metalni kanisteri. Ako ova situacija potraje, ne bi me začudilo da netko dođe i s onim velikim bronzinom za na oganj.

Raketni napadi na Bliskom istoku

Jack Guez/Afp

U trenutku kad se susretnu panika i prilika, praktičnost izlazi na vidjelo. Cijela ova situacija podsjeća na jednu, viđenu ne tako davno, a to je bila nacionalna kriza s toalet papirom za vrijeme pandemije. Sve je palo u drugi plan: virus, cjepivo, maske, a proširila se pošast zvana potraga za toalet papirom. Sjećate se? Butige su bile bojna polja, s pretrpanih kolica kotrljali su se paketi bijelog zlata, a količine su garantirale sigurnu zimu. Ista takva nervoza, s neizgovorenim pitanjem "Što to oni znaju, a ja ne znam?, ponovo se događa, a čarobno joj je ime: benzin. Različiti proizvod, ali ista filozofija. Ono što je najzanimljivije u svemu je to da nije riječ o toalet papiru ni o gorivu.

Riječ je o nečemu puno dubljem, možemo reći gotovo iskonskom, nečemu što se događa kad se svijet nađe u nesigurnoj situaciji bez jasnog uvida u budućnost. Ruku na srce, takve su situacije sve češće. Ako pogledamo samo malo unatrag iza nas su globalna pandemija, potresi, rat u Ukrajini, rast cijene nafte, inflacija, sve do današnjih događanja na Bliskom istoku. Cijelo smo vrijeme agresivno bombardirani naslovima na način da još nismo probavili jedan, a već nova tri vrište s naslovnica i svi su kategoriji "stvari koje nas brinu". Međutim, nešto se tu promijenilo, kod mene sigurno, a čini mi se i kod drugih ljudi. Ne reagiramo na isti način. Vidimo stvari, pratimo ih, čitamo o njima, gledamo televiziju. Komentiramo na kafi, tresemo glavom u nevjerici "što se ovo zaboga događa?", ali smo nekako tupi na sve to. Prvobitni šok sasvim je otupio jer koliko takvih stvari čovjek može procesuirati?

Hormuški tjesnac je hit

Postoji li limit izdržavanja svih tih nevolja, vrijeme kad mahnemo rukom, što često i činimo, uz "Ajde bogati, bit će kako bude". Jednom kad je limit trpljenja dosegnut, čovjek se jednostavno prilagodi. Filtrira. Izvanredna situacija postaje podnošljiva, zatim prihvatljiva i na kraju – gotovo normalna. Sve to dovodi nas do jedne novitati, novog pojma u svakodnevnom razgovoru, a to je Hormuški tjesnac. Do prije dva tjedna nitko živ nije znao za to mjesto, jedino ako ste pomorac koji je na vijađu u tom dijelu svijeta ili se bavite globalnim plovnim putevima.

Vlada je regulirala cijene goriva

Zeljko Hajdinjak/Cropix

A sad, gdje god se okrenete, govori se o Hormuškom tjesnacu. Negdje u pozadini svega, iza svih tih redova, povećanja cijena, iznenadnog zanimanja za mora i tjesnace stoji neugodna istina: ovaj veliki globalni val koji se nemilice valja s Istoka, zapravo je rezultat samo jedne odluke. Ako zanemarimo bombastične naslove, analize, beskrajne panele i eksperte shvatimo da je svo ovo s**nje krenulo od jedne osobe koja je uvjerila drugu, treću…., a onda nek se ostatak svijeta s time nosi kako hoće. Problem je ne samo u tome što je svijet sve nestabilniji već to što su ljudi otupili.

Filozofkinja Hannah Arendt jednom je napisala kako najopasniji događaji nisu oni najbučniji, već oni koji postaju prihvatljivi. Povijest se ponavlja u velikim valovima, međutim ponekad se i oni prelome preko nerazumijevanja, ega i krivih prosudbi. U međuvremenu ćemo i dalje čekati u redovima za benzin, s bidonima, bocama i možebit‘ bronzinima. Opasnost ne leži u čekanju u redu već u ravnodušnosti prema riječima "sukob", "kriza", "napetost" koje su toliko uvriježene u svakodnevnici tako da su postale gotovo kao dio vremenske prognoze. "Očekuje nas sunčano vrijeme s mogućnošću geopolitičkih nestabilnosti".