Da mi se vratit‘ u doba prije studenog 2022.: Ne gusta me što nas AI uči kako ćemo živjeti! Tehnologija nam pomalo preuređuje živote, izgubit ćemo osjećaj za ljudsku riječ!

Za tehnologiju su rekli da će nam biti sluga. Oslobodit će nas nepotrebnog rada, pospješiti nam razmišljanje, dostavljati namirnice, dozivati taksije pa čak slati podsjetnike da nazovemo naše majke. Međutim, kad malo bolje pogledamo, današnja tehnologija nas diskretno upućuje na to kako ćemo živjeti. Sugerira nam što gledati, s kim izlaziti, u što vjerovati, a sve češće kako pisati. Na samom tehnološkom vrhu, poput zlatne zvijezde ili možda bolje rečeno krune je umjetna inteligencija ili sve češće korištena kratica AI.

AI je postala važan dio mobilne telefonije

Ranko Suvar/Cropix

Ono što je počelo kao zafrkancija, pametni chat, šaljivac koji je slike vašeg psa stavljao u renesansni izgled, odjednom je postalo nešto što se tiho uvuklo u svaku poru naše svakodnevnice. Nebrojeno smo puta vidjeli Pixarove crtiće s političarima u glavnim ulogama ili svog rođaka "prebačenog" u sliku iz 17. stoljeća. Bezopasna zabava, rekli bismo. Međutim, šaljive slike pasa i rođaka nisu ono što me brine, mene brine čelik. Pratite me.

Šesnaestog srpnja 1945. godine u pustinji Novog Meksika znanstvenici su detonirali prvu atomsku bombu. Trinity test, u sklopu projekta Manhattan, pod vodstvom Roberta Oppenheimera, događaj je koji je promijenio geopolitiku, ubrzao kraj Drugog svjetskog rata i uveo čovječanstvo u atomsko doba. Osim toga je, pomalo nezgodno, izmijenio kemijsku sliku atmosfere planeta. Naime, ta eksplozija i mnoge koje su uslijedile, "pustile" su u zrak veliku količinu izotopa kojeg je vjetar svuda raznio.

Oni su, izotopi, prisutni u mikroskopskim česticama, ljudima ne čine štetu, ali čine je čeliku. Naime, moderni čelik proizvodi se propuhivanjem atmosferskog zraka u rastaljeno željezo. Nakon 1945. godine, i eksplozije prve atomske bombe sav proizvedeni čelik nosi određeni "atomski potpis". To ne znači da će vaša prosulja sjati u mraku, međutim, kod izrade osjetljivih instrumenata, poput Geigerova brojača ne može se koristiti "moderni" čelik jer ne prestaje zujati od pozadinskog zagađenja. Za tu svrhu koristi se čelik proizveden prije 1945. godine, proizveden u čistoj atmsferi, koji se zove "čelik s niskim pozadinskim zagađenjem". I tu vas dragi čitatelji dovodim do umjetne inteligencije koja na isti način djeluje u našoj svakodnevnici. Promijenila je atmosferu, ne s radijacijom, već s imitacijom.

Mjesec studeni 2022. godine mogao bi u udžbenicima zauzeti mjesto između "Pada Berlinskog zida" i "Godina kada su svi naučili koristiti kiselo tijesto" – godina kada je umjetna inteligencija počela proizvoditi eseje, novele, pjesme, tekstove pjesama i čak, nezamislivo, ali istinito, bračne zavjete. I tako, jednom kad generirani jezik uđe u atmosferu, sve je zagađeno. Pisci puštaju AI po svojim tekstovima, studenti ga koriste kako bi popunili rupe u (ne)znanju i olakšali puteve istraživanja, urednici često poliraju tekstove koje je izradila umjetna inteligencija. Digitalna atmosfera u potpunosti je zatrovana sintetičkim frazama i algoritmima.

Ne svijetli u mraku kao što ne svijetli ni vaša prosulja, ali tu je. Ako čitate knjigu, lako vam se može dogoditi da čitate nešto generičko, tako da je možda bolje posegnuti za nečim od prije studenog 2022. Naravno, ne tvrdim da su svi tekstovi takvi, znam da mnogi pisci i dalje krvare nad svakom stranicom teksta kojeg pišu. Ali, atmosfera je promijenjena, a ona je važna. T. S. Eliot je napisao: "Gdje je mudrost koju smo izgubili u znanju? Gdje je znanje koje smo izgubili u informacijama?" Pretpostavljam da bi sljedeće pitanje moglo biti.

Nije toliko opasno kako izgleda, ali neki su zabrinuti...

Tom Dubravec/Cropix

"Gdje je informacija koju smo izgubili u automatskom ispravljanju?" Umjetna je inteligencija kompetitivna na mnogim razinama: prikuplja činjenice, ponavlja, oponaša. Brza je i učinkovita, nikad ne spava i ne traži povišicu. Međutim, umjetnost nije stvar učinkovitosti, priča nije logistički problem niti je pjesma proračunska tablica. Pisanje je kompliciran i neuredan posao, često frustrirajuć i neučinkovit. Ono je rezultat ljudskog promišljanja, osjećaja i često pretjeranog razmišljanja o stvarima, pokušaja uobličavanja zbrkanih misli u suvislu rečenicu. Umjetna inteligencija to nema, ona statistički predviđa stvari. I u tome leži zagađenje. Kad se jednom naviknemo na besprijekorno složene riječi, savršeno strukturirane i izbalansirane, izgubit ćemo osjećaj za ljudsku riječ, dvosmislenu, ali onu iza koje leži težina mudrosti.

Naviknut ćemo se na jednostavna rješenja gdje ne treba uključivati mozak. Studenti se obilato naslanjaju na umjetnu inteligenciju, profesionalci raznih profila također, cijele industrije počivaju na umjetnoj inteligenciji. Tehnologija, naš "sluga", polako nam je počeo preuređivati živote. Opasnost ne leži u tome što će nam AI servirati lošu umjetnost, servirat će nam još bolju, savršeniju verziju, problem je u tome što ćemo je početi prihvaćati. Nakon 1945. čelik je postao djelomično radiaktivan. Ništa zbog toga nije propalo.

Neboderi i dalje stoje, mostovi premošćuju rijeke. Za najosjetljivije instrumente jedino vrijedi onaj čelik od prije 1945. Možda će s vremenom i neki čitatelji postati poput Geigerovih brojača. (Sve napisano proizašlo je iz moje glave, M. T.)