Prije neki dan sam sjedao s jednim strancem koji je nedavno doselio u Dubrovnik i koji je još uvijek na sve gledao kao da je na medenom mjesecu – sve mu je bilo neobično, egzotično i "tako autentično". Postavio mi je pitanje koje sam u zadnjih dvadeset godina čuo jako puno puta: "Koji je po tebi najveći problem za život ovdje?" Duboko sam udahnuo, popio gutljaj kafe (u Hrvatskoj prvo treba popit kafu ako trebaš odgovorit na nešto duže od ‘dobar dan‘), i rekao: "Koliko imaš vremena?" Nakon 25 godina života u ovom kamenom biseru, jako mi je teško vidjeti probleme. Za stvari koje su me nekad iznenađivale, danas jedva da podignem obrvu; ono što me nekad izluđivalo, danas je samo šum smetnje. Ništa se nije popravilo nego sam se jednostavno ja prilagodio.
Živeći ovdje stvoriš neki filter: selektivan, ciničan, ali ipak s dozom privrženosti. Zblendaš se u okolinu ko krema za sunčanje na britanskom turistu. Ali, ajde, kad već pitaš, idemo ispočetka – što je to tako divno, a ujedno izluđujuće u svakodnevnom životu u Dubrovniku. Duboko sam udahnuo (još jednom) i krenuo s monologom. Krenimo sa "slonom u prostoriji" – turizmom! Tijekom godina ovaj se Grad isprofilirao kao srednjovjekovna čarolija s Instagrama dok zapravo funkcionira kao luka za kruzere, ali sa UNESCO statusom. Ljeti je preplavljen masama turista, raspoređenih u grupe koje slijede zastavice svojih vodiča, a sve je nalik bataljonu koji se sprema u boj, što zapravo i jest: borba za stolicu, stol, sladoled, poziciju za slikanje. Sve su sporedne ulice meta za influensere koji odjeveni u lepršavu odjeću pokušavaju ovjekovječiti THE prizor; na svakom koraku nekome smetaš za slikanje.
Ponekad ti se čini da je cijeli Grad iznajmljen za vjenčanje na koje nisi pozvan. Ali…. na drugu stranu, svi oni, naši gosti, održavaju ovo mjesto na životu, jednostavno mu udišu život. Pune blagajne kafića, vinskih barova, plaće sezonaca, ali pune blagajne i ljudima koji ovdje žive. Bez turizma Dubrovnik bi bio samo prašnjavi muzej s krasnom rasvjetom, a ovako je kaotičan, precijenjen, živi muzej, naravno, s krasnom rasvjetom. Tako da, kako poslovica kaže - "izaberi svoj otrov". Za godišnji ciklus u Gradu možemo reći ovako: ljeti (je kazin), grad je bučan, znojan i unosan. Zimi mrtav. Butige su zatvorene, nema letova, restorani su u hibernaciji. Stradun postaje mjesto na kojem možemo pronaći golubove, duhove i zbunjenog Nijemca s ruksakom na leđima koji nije čitao sitna slova.
Ali, ipak: Dubrovnik je zimi prekrasan. More je i dalje tu, u bojama bure ili juga dok ljubi stijene pod mirima. Možeš dugo hodat‘ bez da čuješ američki akcent i na kraju, ako si sretne ruke, možda je slučajno ipak otvoren restoran kojeg si ljeti izbjegavao zbog gužve, a sad nigdje nikoga. Sve je to nagrada i nadoknada za kaotično i bučno ljeto: tvoj Grad, malo ofucan, al‘ prekrasan. Idemo sad malo o novcima. Cijene nekretnina su u rangu Monaka. Najam stana u pješačkoj zoni? Za to se na hipoteku stavljaju i bubrezi i dostojanstvo.
Kupnja? Može ako se slučajno prezivaš Bezos ili ti je tetka ostavila stan poviše kafića kojeg je otvorila 1974-e. Ovdje je sve skuplje – hrana, piće, benzin, terapije. Kapučino ti je zapravo mini investicija. Ako se požališ, odma‘ te dočeka "ma vidi pogleda, gdje ovo ima?" Međutim, nažalost, nijednom stanodavcu ne možeš platit "s pogledom". Ako si novi, želiš otvoriti tvrtku, produžiti prebivalište ili ishoditi dozvolu za parkiranje i misliš da ćeš to sve napraviti jednostavno, o majstore, nećeš bogami! Hrvatska je zemlja u kojoj je birokracija dovedena na razinu umjetnosti.
Za obrazac trebaš obrazac, a za sve to trebaš marku koju možeš kupit na jednom mjestu i to samo utorkom u jutarnjim satima, najkasnije do vremena objeda. Svaki birokratki "potez" je poput starih video igrica, prepun zagonetnih dijaloga i tajanstvenih pravila. Ali, naučit ćeš, još ako shvatiš u kojem kafiću činovnik kojeg trebaš pije kafu….
Nakon mog poduljeg, sarkastičnog monologa, novi stranac u našemu Gradu me blijedo pogledao i zapanjeno pitao: "Pa dobro, ako te sve to toliko frustrira, što još radiš ovdje?" Pitanje na mjestu. Zato što usprkos kruzerima, vrtoglavim stanarinama i skupoći, obrascu za produljenje boravka na 12 stranica, preplaćenim kafama…. srce mi i dalje zna stat‘ zbog Dubrovnika. U pozitivnom smislu. Tako da - da, Dubrovnik je kaotičan, preskup, preturistički i birokratska noćna mora. Ali na drugu stranu čaroban, opojan i jedan od najljepših gradova na svijetu. I nakon 25 godina ne postoji mjesto gdje bih radije htio živjeti!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....