U Europskoj uniji postoje 24 službena jezika. Dvadeset i četiri. Broj od kojeg se i najveći poligloti preznoje, a ujedno i ono što birokraciju u Bruxellesu čini ponosnom, prije nego što se bace na donošenje novih propisa o dopuštenoj zakrivljenosti kukumara. Međutim, iza te statistike krije se prava istina: Europa je bučna, neuredna, pomalo zbunjujuća i slavna, a time i bogatija. Zahvaljujući Europskom danu jezika utemeljenog na inicijativu Vijeća Europe, taj sam polifoni jezični kaos proslavio na pomalo neobičan način: povratkom u školu!
Od krede do mobitela
Naravno, ne kao učenik jer mi koljena škripe poput starih školskih klupa, već kao gostujući učitelj koji je pripremio prezentaciju o Engleskoj, engleskom jeziku te neizbježnu temu zašto se London i Dubrovnik razlikuju poput ribe i biciklA. Bilo je jako lijepo. Ima nešto uzbudljivo u trenutku kad staneš pred učenike i imaš autoritet poput onih koji su te nekad mučili s matematikom i pravopisom te pisali s kredom po školskoj ploči.
Ah, da, kreda - recimo nešto o predmetu koji je u moja doba znao biti "oružje", ali i zvučna podloga. Učitelji su znali nemirne učenike gađati s kredom (zamislite to danas) i s njom vući po ploči stvarajući zvuk od kojeg su otpadale uši.
Danas su učionice opremljene tzv. "pametnim pločama". Riječ je o sofisticiranim predmetima, spojenima na internet, kompatibilnim s aplikacijama, s ugrađenim touch screenom, što onu "moju" staru školsku ploču stavlja u doba neandertalaca. Po ovim pločama ne samo da se piše, na njima se mogu projicirati sadržaji, skrolati prstima i sto drugih čudesa. Zapravo je riječ o iPadu na steroidima, zakačenom na zid.
Učenici ovu tehnologiju uzimaju zdravo za gotovo, dok ja, čovjek iz prošlosti, stojim pred pločom očekujući da će mi se ona obratiti sa zamolbom da spojim slušalice preko bluetootha. Međutim, pravi šok je tek slijedio – nakon održanog uvodnog predavanja o Velikoj Britaniji učenici su trebali imati kviz. U moja doba (rečenica koju u zadnje prečesto spominjem), učitelj/ica bi nam podijelili listiće. Ovaj su put djeca izvadila mobitele – o, da, mobiteli na satu, nema zabrane - te se preko aplikacije spojila s pametnom pločom.
Odjednom se razred pretvorio u digitalno bojno polje u kojem su se učenici nadmetali online i u stvarnom vremenu. Gledao sam u nevjerici dok su se rezultati na ploči izmjenjivali poput bodova na Euroviziji. Kad smo već kod Eurovizije, osvrnuo bih se na kulturni jaz koji me dočekao pri povratku u školu, a to su uniforme. Odnosno, nedostatak istih. Zamislite moj šok, nekadašnjeg uniformiranog učenika, kad sam ušao u razred koji je izgledao kao scena iz Netflixove tinejdžerske serije. Majice s kapuljačama, dresovi, markirana odjeća s istaknutim brendovima, poneka od njih skuplja od mog mjesečnog računa za struju. U Engleskoj uniforma je svetinja – paletun, kravata, cipele ispolirane do visokog sjaja.
Ovdje, danas? Svaštara! U duhu kulturne razmjene iskustava, upitao sam učenike: "Koliko bi vas željelo nositi uniformu?" Nije podignuta nijedna ruka. Tišina je bila zaglušujuća, učinilo mi se da u sebi čujem plač mog bivšeg ravnatelja. I sad su mi jasni argumenti: uniforma donosi jednakost, smanjuje zlostavljanje među vršnjacima, ustrojava disciplinu i sprječava djecu da u školu dolaze obučena poput TikTok influenCera koji se oblače u Guccijevim buticima.
U razgovoru s učiteljicama doznao sam da su djeca diskriminirana po raznim osnovama, najčešće po oblačenju – bogati protiv siromašnih, razlika utkana u pamuk ili polyester. Uniforma bi donijela jednake uvjete, tvrdio sam. Također, oprostite na riječima, donijela bi stvarnu uniformiranost. Današnja djeca žive u svijetu koji je meni nepoznat (znam, ostario sam). Digitalno potkovani, govore više jezika (engleski im dođe pod normalno), u svijetu memova, emojija za čije ti tumačenje treba rječnik, što za svakog starijeg od 40 godina izgleda kao da se probudio iz kome.
Međutim, usprkos pametnim pločama i ostaloj tehnologiji te ležernoj odjeći, škola je ostala ista. Znatiželja, dosada, hijerarhija, vidljiva po tome gdje tko sjedi – prvi redovi pripadaju marljivima, zadnjim pospancima i šaljivdžijama – najpopularnija djevojka, najpopularniji mladić, grupiranje, sve je jednako.
Učitelji se i dalje bore s autoritetom (danas teže nego prije), učenici preko sata rade škerce dok misle da ih nitko ne vidi. Tehnologija jest napredovala, ali bit obrazovanja je nepromijenjen. E sad, je l‘ bih se htio vratiti u školske klupe? Samo pod uvjetom da imam ovo znanje stečenom tijekom svojih pet desetljeća ili još bolje, i skupljeno iskustvo. Inače ne, hvala. Držat ću se povlastice da ne moram pisat domaći rad i da mogu ići na wc bez dopuštenja!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....