Nema tomu dugo da je gotovo svaki roditelj u Dubrovniku svome djetetu kupio motorin tj. skuter. Dvotaktno benzinsko čudo, koje je dimilo i stvaralo buku da su pješaci bili isprepadani, a taj se iritantni zvuk čuo tri sela dalje. Glavni su im pogon bili tinejdžerski optimizam i hormoni. I onda, odjednom, skuteri su nestali, a s njima i onaj grozni zvuk. Na kratko, ljudi su odahnuli, mir se vratio u naše živote, ptice su napokon mogle čuti svoju pjesmu, razgovor je bio moguć čak izvan kuće.
Pomislili smo da je noćna mora gotova. Osim što nije jer je skutere zamijenilo nešto gore, pogibeljnije: električni romobili. Tihi. Brzi. Gotovo nevidljivi. Kao da je Elon Musk nakon pretjerane konzumacije kafe dizajnirao super ninju. Za razliku od starih dobrih benzinskih motora koji su bar imali mrvicu "pristojnosti" i svoj bučno dolazak najavljivali, ova stvar s litijskom baterijom samo se pojavi poput duha, ne znaš ni kako, ni otkud, a već si premro od straha jer je prozujao kraj tebe.
Daska na rotama
Prije neki dan sam vozio kroz Župu, jednom od onih prekrasnih sporednih cesta, tako tipičnih za ovaj kraj: nizbrdica, mnoštvo nepreglednih okuka, zelenilo posvuda. U tom pastoralnom prizoru pred sobom sigurno nisam očekivao da me u stopu, brzinom kretanja mog auta, poput bijesnog i gladnog galeba slijedi ljudsko biće. Vozio sam negdje oko 35 kilometara na sat i pogled na retrovizor donio mi je prizor koji mi je zdrava pamet odbijala prihvatiti: prvo sam mislio da mi na braniku od auta stoji dijete. Međutim ne, ono je stajalo na nečemu poput male daske za peglanje s rotama.
Možete reć‘ da sam staromodan, ali da me dijete na romobilu prati u stopu dok ja vozim auto, bez obzira kojom brzinom, tu nešto debelo ne štima s našim društvom. U tom času moje misli nisu bile nimalo filozofske, već vrlo praktične: ako iz bilo kojeg razloga samo lagano zakočim to će mi mlado uletiti kroz zadnje staklo poput kaskadera u lošem akcijskom filmu. Stoga sam malo ubrzao, na 45 km/h, ali gle čuda, romobil i njegov mladi vozač i dalje su mi bili zaljepljeni za stražnji dio auta. Bila je to scena Brzi&Žestoki: Župom dubrovačkom. Jedino o čemu sam mislio u tom trenu bilo je "ako netko naleti iz kontra smjera, bit ćemo glavna vijest svih portala".
Stoga je odluka o zabrani vožnje električnim romobilima kroz šetnice i staru jezgu koju su donijele općine Župa dubrovačka i Konavle razumna i jedina logična odluka, a ne nikakvo pretjerivanje. Istina je brutalno jednostavna: zamijenili smo jednu opasnu tinejdžersku opsesiju s drugom, puno opasnijom, ne samo za vozače već i za pješake te ostale sudionike u prometu. Roditelji koji su svojedobno djeci kupovali skutere, sad kupuju električne romobile, vjerujući ili bolje rečeno tješeći se "kako su sigurniji, ekološkiji i civiliziraniji". Nisu. Ni prvo, ni drugo, a bogami ni treće.
U većini su stvari puno gori i opasniji. Za motor ti treba dozvola, benzina i neki osjećaj da se moraš pazit. Kod romobila ti treba napunjena baterija i vjera u zakone fizike. Samo u 2024. godini zabilježeno je 400 nesreća s električnim skuterima, odnosno romobilima, od toga dvije su nesreće bile fatalne. Bolnice izvještavaju o velikom porastu ozljeda, posebno kod djece i tinejdžera. Usprkos svemu svako večer u Dubrovniku svjedočimo kako se turisti i mladi provlače s romobilima između pješaka, često bez kacige, a sa slušalicama na ušima i sve to vjerojatno, vjerujući u svoju nedodirljivost i besmrtnost.
Ima nešto moderno u toj vrsti samopouzdanja. Ljudi su izmislili, projektirali, kako hoćete (ali vam se isto hvata), mašinu koja šiba 25 kilometara na sat po skliskim ulicama, kamenu koji su stoljećima ravnali i lustravali mnogi koraci, a naš je jedini zaključak: super, bravo.
Nije to igračka
Dajmo tu makinju trinaestogodišnjaku! Ovdje čak i terminologija zavarava. Romobil. Zvuči tako nevino i dječje, nešto s čime pođete do kraja ulice do pekare. Ali to nije igračka. To je vozilo. A za reć‘ pravo, u nas grad nije pogodan za takvu vrstu vozila, sa svojim prostorima jednostavno ne dopušta nikakvu, a kamoli sigurnu vožnju. Iza svega ovoga zapravo stoji jedna neugodna istina. Romobili zapravo rješavaju probleme roditeljima jer nema potrebe da djecu razvoze okolo kad sve to sad mogu sami na romobilima. Tehnologija se razvija takvom brzinom prije nego se domislimo o potencijalnim opasnostima.
Prvo kupimo, a zatim donosimo pravila. Nesreću očekujemo prije nego priznamo da opasnost postoji. I sad napokon, nakon što su nažalost djeca i građani stradali, nastupa zabrana korištenja romobila. Zato postoji nada, jer prvi su put načelnici donijeli odluku o nečemu što nas većinu muči: dosta je bilo!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....