Zatečen između krize srednjih godina i skupljanja nagradnih milja kod popularnog avioprijevoznika, začuo sam nešto od čega svaki muž strepi, taj ton, taj nepogrješivi ton u glasu: “Aaaajme, blago ti se! Kako bi ja rado vidjela film koji opisuje našu avanturu!” I tako je započelo naše novo “putovanje”, doduše s manje žulja na nogama i u nešto modernijoj verziji. Nego, prevrtimo film malo unatrag: prije nekoliko godina supruga i ja, s našim smo psom (to nam još uvijek nije oprostio), odlučili prehodati jugozapadno obalno područje Velike Britanije.
Duljina puta bila je 630 milja. Ili, kako su rekli naši hrvatski susjedi: to ti je ko da si došetao do Zagreba, okrenuo se i nazad! Zašto? Zato što nismo normalni. I zato što smo pročitali knjigu, vrlo uvjerljivu životnu priču koja nas je jako dojmila. Knjiga se zove “Staza soli” i jedan je od najprodavanijih memoarskih uradaka autorice Raynor Winn. Autorica je u knjizi dokumentirala kako su ona i suprug Moth odgovorili na životne izazove – terminalnu fazu njegove bolesti, gubitak doma uz sve ono što ti se događa kad si na dnu – birokratska bešćutnost i udarci, a to su napravili na način da su odlučili prehodati najdužu britansku stazu. Sve to bez novaca i još manje iskustva. Priča je to o izdržljivosti, transformaciji, ljubavi i djelomičnoj pothlađenosti. Stoga je ta knjiga postala naša svojevrsna biblija. Pročitali smo je od korice do korice.
Moja je supruga, kako bi se uvjerila da su ključni djelovi dobro prevedeni, knjigu pročitala i na hrvatskom. Tako smo mi već na polovici najgoreg dijela puta, gotovo smrtonosne vertikale Hartland Quay (em je strmo, em puše), u potpunosti prihvatili filozofiju Winnovih: Samo hodaj. Nadaj se. Ako si u nedoumici, svrati u pub! Izguraj tjedan. Filmska adaptacija knjige Staza soli upravo je trebala premijerno biti prikazana u Velikoj Britaniji, a glavne uloge dodijeljene su Gillian Anderson i Jasonu Isaacsu, vrlo atraktivnim ljudima koji, iskreno govoreći, ne izgledaju kao da su ikad prespavali u šatoru, a kamoli skuhali instant pastu na kuhalu. Ali, nema veze.
Moja je supruga bila jako uzbuđena zbog činjenice što se taj film prikazuje. Zapravo, zaboravite, bila je super emotivna u vezi s tim. Sjedeći za kompjutorom i hvatajući dijelove njenog razgovora s mojom majkom, odmah mi je nešto “zasviralo”. “Tako bi voljela pogledati taj film koji govori i o našoj avanturi,” rekla je dramatično stežući u ruci kikaru s čajem. “Da, jako se veselim, bez obzira što idem sama,” odgovorila je u mene majka. U sljedećoj minuti ja sam već guglao letove, rent-a-car, popise kina i vremensku prognozu za Devon. Povratna karta, rješena. Auto, rezerviran. Sjedalo u kinu, rezervirano u redu G u kojem ima više mjesta za noge.
I sve to dok su njih dvije secirale vremenske prilike u Britaniji i kiši koja, eto, opet pada. “Jel bi ti volila poć’ gledat film?” upitao sam suprugu, onako naivno, gladeći laptop kao da je neki moderni čarobnjak. I onda je shvatila i krenuo je šou: suze, puno suza radosnica, ma potop! Da, dragi moji čitatelji, između ostalog ovo je putovanje imalo jednu kvaku – moja će supruga morat vozit’ po Velikoj Britaniji. Na lijevoj strani. Sama. To nikad nije provala. Ali, to je žena koja je preko dva mjeseca nosila ruksak od 10 kila na leđima, pentrajući se po stijenama i hodajući po muljevitim poljima (čitaj punim g***na) od ovaca. Žena koja se borila s ćudljivim britanskim vremenom i uporno hodala s brda na brdo. “E, ako si to preživila, pa preživit ćeš i s Ford Fiestom do Devona,” rekao sam joj s osmijehom. I tu stvari postaju zanimljive, jer život nam ponekad donese zaplete ravne filmskim pričama. Kao što vjerojatno znate, moja je supruga frizerka. Prije nekoliko godina, njena klijentica u Dubrovniku bila je ni manje ni više nego Gillian Anderson.
E, ta Gillian Anderson, agentica Scully! Upravo ona koja igra Raynor, glavnu ulogu u spomenutom filmu. Zaustavimo se na trenutak kako bi pojmili cijeli krug koji se zatvorio. Moja supruga jednom je frizirala glumicu koja igra glavnu ulogu u filmu nastalom po knjizi koja nas je inspirirala na našu avanturu…. i sad odlazi na premijeru upravo tog filma. Sama. S autom vozeći po lijevoj strani. Jer ako ovo nije sudbina koja ti donese ovakav poklon s fjokom na vrhu, onda ne znam što je. Dok vi budete ovo čitali, ona će vjerojatno već pogledati film, a za sobom će ostaviti škatulu mokrih papirnatih maramica. Međutim, istina koja leži pod ovim sarkazmom je sljedeća: nas je to putovanje promijenilo.
Svelo nas je na bitno – noge, disanje i nadu. Naučilo nas je kako biti skupa i kad nam to nije najugodnije. Kako se smijati kad smrdiš po balegi dok ti šator lagano klizi u jarak. Kako pronaći ljepotu u neprestanom kretanju. Kako biti zahvalan na malim stvarima: vrućem tušu, prijateljski nastrojenom strancu, paketiću keksa koji se nekim čudom nije smrvio u ruksaku. A sad, nekoliko godina kasnije, ona će ponovo proći taj put sjedeći u toplom kinu, daleko od našeg života u Dubrovniku. Ovaj put ne u gojzericama, već u sjećanjima. Filmsko platno. Priča. Priča koju je i sama proživila. Njena priča, korak po korak, u suzama i nepokolebljivom tvrdoglavošću.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....