Nije kuglica sladoleda, nije kava ni večera: Što je to skupoćom šokiralo Škote koje sam sreo u điru?

“Mislili smo da je cijena parkinga od 20 eura dnevno previsoka i onda smo shvatili da je zapravo riječ o cijeni parkiranja za 1 j***ni sat!,” vidno šokirana komentirala je grupa Škota koje sam sreo dok su pili kafu. Obrve su im bile visoko podignute, u razini zidina, rekao bih. “Na kraju ću više ovdje potrošiti na parking nego u Edinburgu za cijelu godinu,” dodao je jedan od njih, vidno istraumatiziran, čvrsto stišćući šalicu s kapućinom. Mislim, budimo pošteni – kada je štedljivost u pitanju Škoti imaju globalnu reputaciju.

Cijena od 20 eura za sat parkiranja je enormna

Cropix/Sanitat

Nije da oni ne žele platiti, ali vjerujem da nisu ni sanjali da će zlatom platiti 60 “veličanstvenih” minuta parkiranja. Ovih dana, pregledavajući stranice s turističkim sadržajima, stalno nailazim na naslove o “skandaloznim” cijenama u Dubrovniku. U rekordnom smo vremenu napravili put od “bisera Jadrana” do “najvećeg usisavača novčanika u Europi”. Impresivna je ta naša sposobnost da sve naplatimo – zaradu nalazimo čak i u fotografiranju zalaska sunca.

Ali, možda je sve to zapravo genijalan potez, pobjednička strategija: pustimo sad to kompliciranje i nered oko planiranja infrastrukture. Podignimo cijene parkinga tako da ljudi dobrovoljno napuste Grad. Prekomjerni turizam? Riješeno! Klimatske promjene-ciljevi? Postignuti! Komu trebaju zakoni i propisi kad se naplata svega može koristiti kao oružje?

A sad pazite ovo. Srećom, (sarkazam Sheldone), jedan od ogorčenih Škota radio je u centru Londona. Čovjek je poput ljudske inačice Google Mapsa. Proveo je 20 minuta (oko 7 eur parkinga) “vodeći” me kroz londonske kvartove uspoređujući pritom cijena parkiranja: Knightsbridge, Soho, Shoreditch i još mnogi kvartovi za koje nisam ni znao da postoje. I da, pogodili ste; čak je i najviša cijena parkiranja niža od naših 20 eura na sat. Neću vas zamarati s njegovim izračunima, osim s jednim. Parkiranje u London Knightsbridgu (da, mjesto gde se nalazi Harrods i gdje živi većina Saudijske kraljevske obitelji), iznosi 60 eura za 8 sati, što bi bilo 7,5 eura na sat. U toj nultoj zoni u Dubrovniku, cijena je 90 eura, odnosno 11,25 eura na sat. Da, ukalkulirao je prvi sat 20 eura i naredni 10 eura.

Nemojte nikad potcjeniti financijsku inteligenciju kod Škota. Usput, najjeftiniji parking, i dalje u centru Londona, bio je 3 eura. Pokušao sam malo razvedriti atmosferu i dodao “Barem vas nitko ne tjera s pištoljima na vodu i viče ‘vratite se doma’”, referirajući se pritom na zadnje trendove u Španjolskoj i njihovu borbu s masovnim turizmom – pištoljima na vodu i natpisima. Škotima to nije bilo smiješno.

“Cijena dnevnog parkinga veća je od moje povratne karte u Edinburg,” dodao je jedan od njih. Ali znate što, ajde nemojmo se zavaravat da je samo parking problem. Želite iznajmiti ležaljku za sunce? To je skuplje od karte za teatar. Obično ljetovanje pretvorili smo u elitnu stvar, pretvarajući svakodnevne, obične stvari u “Premium Mediteranski stil”. A što je najgore od svega?

Dokle ćemo živjeti na slavi ‘Igre prijestolja‘ snimane u Dubrovniku?

Tonci Plazibat/Cropix

Ljudi i dalje dolaze i stoje u redu za plaćanje. Sve dok, naravno, to više ne budu radili jer se na koncu priče i najstrpljiviji turist umori od plaćanja industrijskog i masovnog pod cijenom obrtničkog, tzv. artisan proizvoda. Stvar je u vrijednosti, odnosno, u potpunom odsustvu iste. Dubrovnik je postao majstor prodaje Fiata za cijenu Ferrarija ili kako bi u narodu jednostavno rekli “prodaje m**a pod bubrege”.

Kapućino s mlijekom u prahu? To će vam biti šest eura. Pola čaše kućnog vina? Sedam. Taxi za aerodrom, e, za to trebate refinancirati hipoteku. Budimo iskreni: Dubrovnik je skup. Ali, jednako tako su Rim, Pariz i Venecija. Koja je razlika? Oni to bolje sakriju. Oni vam prodaju doživljaj. A mi vam poslužimo hranu podgrijanu u mikrovalnoj nadajući se da to nećete primijetiti zbog prekrasnog pogleda.

Ma nije problem to što smo mi skupi. Zurich je skup, Pariz također. Ali oni u svemu imaju stila i profinjenosti. Rekli bi “ispriku s Michelinovom zvjezdicom”. S mjerom i u pravi čas. Ovdje gosti često imaju osjećaj da moraju, eto, biti zahvalni što su pojedini objekti uopće otvoreni. Zahvalni!

Mi se pod hitno moramo sabrat i odlučiti koja vrsta destinacije želimo biti. Hoćemo li i dalje musti priču Igara prijestolja dok ljudi ne shvate da je serija snimana i na drugim lokacijama? Ili ćemo prilagoditi cijene razini usluge koju pružamo? Jer ako nećemo, ma neće nas zaobilaziti samo štedljivi Škoti, nego i svi ostali – biser Jadrana zamijenit će s nekim drugim preskupim mjestom, ali će im ga “bolje uvalit”! Jer, budimo realni, ako vas parking košta više od povratne avio karte, tu nešto ne štima i vrijeme je da presložimo turističku strategiju!