Postoje neke izreke koje su ti očajno zvučale dok si bio mlad, međutim, kako ulaziš u zrelije godine shvatiš njihovu istinitost. Jedna od njih glasi: "Nije važno što znaš, nego koga znaš!" U mladosti sam mrzio tu izreku i činila mi se tako nepoštena. Pa nisu li nas učili da je život predanost, talent i težak rad, a ne popis imena u imeniku po sistemu "zovi čovika". U šestom desetljeću života shvatio sam da ova izreka ne govori ni o kakvim privilegijama, već samo o (pravim) ljudima. Slučaj s parom izgubljenih naočala to mi je i potvrdio.
U mene majka i sestra upravo su se vratile s putovanja u Beč. Klasično žensko putovanje s mnoštvom obilazaka muzeja, znamenitosti, opera, kavana, uglavnom, količina kulture koja bi zadovoljila i najzahtjevnije entuzijaste. Naravno, nakon cijelog tjedna hodanja majci je popustila pažnja i ostavila je naočale na stolici na recepciji hotela.
Nije riječ o sunčanim naočalama niti o jeftinjaku kupljenom na pumpi. Riječ je o naočalama za vid, onima s receptom do kojih se došlo nakon niza pretraga i ugađanja stakala. Spoznaja o zaboravljenim očalima bljesnula joj je negdje u zraku, posred Europe, dakle, prekasno. O tome sam sve čuo putem video poziva dok mi je opisivala ljepotu tjedna provedenog u Beču.
Ustanovili smo da su naočale pronađene u hotelu, ali jednako tako i da hotel nema načina da bi ih poslao zaboravnoj penzionerki s jugozapada Velike Britanije. Majčina reakcija bila je tako tipično britanska: "Nije važno." Na svijetu ne postoji nacija koja može u dvije riječi iskazati razočarenje, rezigniranost i pomirenost s činjenicama, kao što to mogu Britanci. Nastavili smo razgovor, međutim, meni se ta situacija ostala vrtit po glavi.
Bez obzira što je Beč udaljen 1500 km od Dubrovnika, pa nije baš na kraj svijeta. Nakon gotovo tri desetljeća života u Dubrovniku, baveći se s ovim poslom, stekao sam puno prijatelja diljem Europe. Dogodilo se to spontano - upoznaš ljude, razmijeniš iskustva, ostanete u kontaktu. Jedan od tih ljudi je Dietmar koji živi u Grazu. Reći za Dietmara da je ljubitelj Dubrovnika bilo bi isto kao da kažemo da je Jadransko more bara.
Dietmar je čovjek koji je naš Grad posjetio više od osamdeset puta što ga vjerojatno čini boljim poznavateljem Dubrovnika od moje malenkosti. Njegova ljubav i zanesenost Gradom su fascinantne. Dakle, što sam ja napravio? Poslao sam mu poruku, a odgovor je stigao u sekundi: "Nema problema. Roland ovaj vikend ide u Beč, zna on koji je to hotel pa može pokupit naočale." Gledao sam poruku u nevjerici.
Graz je od Beča udaljen 200 km. Znači, ne govorimo o "pokupit nešto tu iza kantuna", već o tome da će netko dobrovoljno dio svog vikenda potrošiti kako bi nepoznatoj ženi s drugog kraja svijeta napravio uslugu. Stvar koja je započela kao manja turistička nezgoda, pretvorila se u lekciju o ljubaznosti i požrtvovnosti.Roland je pokupio naočale u hotelu, vratio se u Graz i predao ih Dietmaru koji je našao načina da mi ih pošalje u Dubrovnik, a ja ću ih onda poslati majci u Englesku. U cijelom ovom procesu bilo je nešto jako antiko – nitko nije tražio protuuslugu, poslao račun niti tražio naknadu troškova.
Sve to dalo mi je mislit (ko i vazda). Opterećeni smo s tim što sve ne valja u današnjem svijetu. Još niste popili ni prvu kafu, a već vas je iz novina, s portala i društvenih mreža zatrpa lavina loših vijesti o ratovima, inflaciji, ekonomskim potresima, političkom kaosu, pljačkama i pronevjerama. Pritom su društvene mreže poseban krug pakla u kojemu se mržnja i bijes izbacuju pod nadimcima i šiframa, takozvanih facebook ratnika.
Međutim, naši su životi ipak u većini satkani od malih činova ljubaznosti. Što sam stariji, sve mi je jasnije da društvo ne održavaju vlade, institucije i tehnologije, društvo čine ljudi i odnosi među njima. Povjerenje, prijateljstva koja započnu na običan način, a tijekom godina razviju se u nešto prekrasno i pouzdano. U ovom trenu moja majka i dalje misli da su njene skupocjene naočale zauvijek izgubljene. Vjerujem da će u trenutku kad ova kolumna bude objavljena tajna biti otkrivena. Ili neće.
U svakom slučaju, cijela ova priča nije o naočalima već o cijeloj mreži prekrasnih ljudi s kojima nas život spoji i koji su tu kad ih zatrebate. Ljudi koji pomažu zato jer mogu. Stoga, vjerujem da je izreka s početka kolumne ipak točna – važnije je koga znaš, nego što znaš! A još, ako si posebno sretan čovjek onda to uključuje i dva Austrijanca – Dietmara i Rolanda!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....