Odradio sam važan posao i skoknuo predahnuti tamo gdje ljepota prirode oduzima dah

Malo stvari čovjeka razveseli kao završetak višemjesečog rada u koji ste uložili veliki trud. Posebno kad je riječ o prijevodu velike, zanimljive knjige koja preuzme ne samo vaš život, već i životni prostor. Bilješke, papirići, oznake stranica, markeri dugo su bili sastavni dio moje svakodnevnice. Međutim, spomenuta me knjiga ponovo odvela na sjever, u zeleno srce Hrvatske, ali ovaj put uz pojačanje: suprugu i naša dva psa. Moram reći da su psi bili sasvim nezainteresirani za moje književne pothvate, fokus im je bio na lokalnim vjevericama. Što se zelenog srca tiče, ono je u ovom trenutku bilo u jesenskom spektru pa smo tako bili okruženi vatrometom crvene, žute i narančaste boje.

Gramatika i bestimje

Zacrtani plan u mojoj je glavi bio vrlo romantičan – roman ću dovršiti u okruženju koje je inspiralo njegovu autoricu i bit će to puni književni krug. Sve u vezi s ovim radom zvuči jako dubokoumno, a zapravo je stvar vrlo jednostavna – satima sjedite pred laptopom, pijete previše kafe i povremeno (ja, Englez), bestimam radi gramatike. Ali, uspio sam! Priroda, šuma, tišina, potpuni izostanak dubrovačkog kaosa pokazali su se vrlo produktivnim.

Prirodni fenomen vrijedan divljenja

Duje Klaric/Cropix

Stavio sam posljednu točku u tekstu, zatvorio laptop i preplavio me onaj osjećaj da je to to, više ništa ne moram. Taj me je osjećaj držao otprilike 11 minuta, jer pomisao da se nalazim usred jednog od najljepših europskih krajolika, zatvoren u kući, stvarno je suludo. I tako je pala odluka da idemo na izlet u Nacionalni park Plitvička jezera.

Na Plitvicama sam bio nekoliko puta i moram reći da me nikada nisu razočarale. Inače, prirodne ljepote Hrvatske su nevjerojatne. Plitvice u jesenskom ogrtaču svojom ljepotom oduzimaju dah. Prizori tirkiznih jezera okruženih šumom u boji zlata i grimiza dovoljni su da i najvećeg skeptika uvjere u postojanje više sile. E, ali očigledno je ta viša sila organizirala grupni izlet jer, ako mislite da je Dubrovnik krcat u kolovozu, niste bili na Plitvicama u listopadu! Bilo je apsolutno krcato ljudi, a sudeći po jeziku koji se izdvajao, većina izletnika bila je iz Azije. Jedan kanadski par kojeg smo sreli našalio se "nismo sigurni da je itko ostao u Aziji".

Možda bi bilo bolje za Kanađane reći "pristojni sjeveroamerikanci" jer je to način kako se razikuju od svojih južnih susjeda. I da, bili su u pravu. Drvene staze i mostići stenjali su pod količinom ljudi, a redovi su se formirali za sve živo: za prelazak preko mostića, za fotografiranje slapova, vjerojatno je bio red i za slikanje redova. Uočili smo i jedan par koji se penjao po stijenama, obučen u kostime očigledno im omiljene anime serije. Očigledno im ljepota prirode nije bila dovoljna, trebaju i kostimi, koreografija i po mogućnosti glazbena podloga.

Našao sam mir

"Je li ovako cijele godine?" pitao sam prodavačicu na jednom od štandova sa sladoledom. "Da", odgovorila je na savršenom engleskom, što me baš i nije začudilo s obzirom da je podrijetlom Nizozemka. "Jedino je manje ljudi kad pada snijeg." Plitvice privlače ogroman broj turista, po nekim pokazateljima navodno čak i više od Dubrovnika, što se čini pomalo neozbiljnim uspoređivati nacionalni park s nekim gradom. Kao da uspoređujemo jabuke s kruzerima.

Šetnja povijesnom jezgrom

Bozo Radic/Cropix

E, sad, u cijeloj toj gužvi i gunguli, dogodila se jedna neobična stvar. Dok se rijeka ljudi kretala pred nama i skretala desno, mi smo jednostavno otišli na lijevo. I odjednom je zavladala tišina, ona istinska duboka u kojoj čuješ kako dišeš i koju prekida samo pjev ptica, šuštanje lišća i povremeni zvuk pasa koji iskopavaju neku odvatnost iz zemlje. Šuma je odjednom bila samo "naša". To me podsjetilo na Dubrovnik. Često (vazda) se žalimo kako je Grad prenapučen i tako je sve dok se krećemo istim ulicama kao i ostali.

Ali, skrenete li u neku manju uličicu, pa malo uza skale, otkrit ćete jedan sasvim drugi Dubrovnik, miran i spokojan. Hrvatska ne mora birati između svog plavetnila i zelenila, ona ima sve to u izobilju i to je njezin najveći dar. Ima toliko prekrasnih mjesta za posjetiti, ali ne samo to, ima mjesta na kojem možete čuti vlastite misli. I to je točno ono što mi je trebalo nakon prevođenja knjige.

Naravno, ironija je u tome što sam proputovao stotine kilometara u potrazi za mirom, a pronašao sam ga na jednostavan način – skretanjem u kontrasmjeru. Ponekad najljepša mjesta nisu ona u koja svi gledaju, već ona kraj kojih su ostali nezainteresirano prošli.