Siječanjska pauza najbolje je vrijeme za preispitanje: Čuvali smo dvogodišnju djevojčicu i moju punicu. Razlika među njima je 80 godina, a toliko imaju sličnosti...

Postoji jedna posebna vrsta tišine koja zavlada Dubrovnikom tijekom siječnja. Nije riječ o onoj romantičnoj tišini, poput razglednice koja donosi prizor buđenja zore na Stradunu ili filmskog prikaza mirnoga mora, modrog poput svemira. To je tišina potpune odsutnosti, trenutka kad grad izdahne, zapravo odahne od svega, kad više nema ničeg na kalendaru, nikakvog hitnog posla i užurbanosti.

Što je čovjek?

Pola je ljudi na skijanju, druga polovica na Tajlandu. I neka su, nema se tu što reć‘. Siječanj u Dubrovniku je sasvim mrtav mjesec, totalna kontra od buke i halabuke tijekom prosinca. Vjerujte, ovo nije primjedba, već izjava oduševljenja. Mjesec je to u kojem se u izlozima kafića i restorana nalazi natpis "na pauzi" za koju znamo da će potrajat do ožujka, a WhatsApp poruke ostaju neodgovorene jer su njihovi vlasnici raspoređeni između planinskih domova i hotela te pad thaija. Mi koji smo ostali družimo se s galebovima, kišom i jugom. I vlastitim mislima. A njih, u ovom miru ima napretek.

Domaćinstvo Thomasovih nedavno se proširilo za još jednog člana. Našoj se maloj ljudskoj zajednici priključila moja draga punica. U prostoru između osmog i devetog desetljeća života – fraza koja zvuči apstraktno i daleko dok ne dođeš do nje. Vrijeme u kojem samostalnost popušta pred potrebom za pomoći i dodatnim parom ruku, a odgovornost sa sebe i za sebe prebacuješ drugome. Prije neki dan život nam je isporučio scenu, školski prikaz toga što je zapravo čovjek.

Bebe i stariji trebaju pojačanu njegu

Fotograv Di Antonio Gravante/sci/Science Photo Library Via Afp

Čuvali smo dvogodišnju djevojčicu pa smo tako za stolom imali generacijsku razliku od najmlađe do najstarije osobe - osamdeset godina. Negdje između rezanja hrane na prihvatljive komadiće i blagog podsjećanja da je čaj popijen zatekla me misao o tome kako su objema, dvogodišnjoj djevojčici i mojoj osamdesettrogodišnjoj punici, potrebe zapravo vrlo slične. Objema treba usitniti hranu, zaboravljaju što je bilo prije dva minuta, raspoloženje im je ovisno o okolini – ako je mirno, i one su mirne, a svaka buka i zbrka ih uznemiri.

Nijedna nema strpljenja za duga objašnjenja i velike planove. Samo jednostavne stvari – osnovne postavke. Strpljenje. Utjeha. Rutina. Netko tko će primijetiti kad su umorne, zbunjene ili im je jednostavno dosta svega. Na samom početku, ali i na kraju naših života dolazimo do istoga. Iluzija samoodrživosti koje se bahato držimo i mislimo da će vječno trajati pomalo nestaje i ustupa mjesto ovisnosti o drugome. Na početku života potrebna nam je briga, jednako kao na njegovu kraju. Sve između je praksa.

Od početka do kraja postoje razlike u tumačenju stvari: dok u jednom slučaju ispadanje hrane na pod izaziva smijeh, u drugom donosi posramljenost; popodnevno spavanje može biti čin pobune, a jednako tako i ljudsko pravo. Ali obje strane imaju izvrsno naštiman radar na stres, ignoriranje razumnih odluka te čuđenje na bilo kakav pokušaj požurivanja. Njihovi unutarnji rasporedi namješteni su na izluđivanje nas "odraslih" koji o njima brinemo. "Ajde bogati, pa đe je preša?" reći će starija. Sve je to lako zaboraviti u društvu opsjednutom produktivnošću, rezultatima, samostalnošću. Slavimo vlastite uspjehe i pomalo skrećemo pogled s ranjivosti dok se s njome ne suočimo.

Churchillov poučak

Gledajući tuđu ranjivost, pomalo shvaćamo da se i naša pomalo prikrada. Winston Churchill koji je ponešto znao o društvu i njegovim uređenjima jednom je rekao da se neko društvo najbolje može procijeniti po načinu kako skrbi o svojim najmlađim i najstarijim građanima. Citat je to koji se stalno spominje, uz odobravanje i klimanje glave, ali s malo efekta. Briga o svojim starijima način je da izoštrimo naše moralne vrijednosti.

Nestaje svaka apstrakcija, a teme poput penzije, zdravstvene skrbi i socijale prestaju biti teorija, postaju svakodnevnica. Preko noći. Na kraju, čovjek i sebe pogleda u ogledalu pitajući se o svemu – kontroli, planovima, budućnosti. Promatrati nekog do koga vam je stalo u trenutku kada nestaje samostalnost i počinje ovisnost, trenutak je u kojem se suočavate s vlastitom krhkošću i potrebom za strpljenjem.

Ako se društvo zaista procjenjuje po odnosu prema djeci i starijima, onda je ovo "mrtvo" vrijeme u godini doba kad počinje ocjenjivanje. Koliko god neugodna istina bila, ona govori da mjera dobrog života i pristojnog društva nije u tome koliko dobro mi stojimo, već koliko smo spremni podržati one koji više ne mogu stajati.