Susret s iseljenicima iz Ohija pokazao mi je da ponekad stranci više cijene Hrvatsku od našijenaca

Koliko je zapravo hrvatska dijaspora važna Hrvatskoj? Dakle, u našoj zemlji živi oko 4 milijuna stanovnika (točnije 3, 86 milijuna). E, sad, ovisno kojoj statistici vjerujete, gotovo jednak broj ih živi izvan granica Lijepe naše. Sve to dovodi do zaključka kako je naša zemlja stvarno posebna, u grupi onih nekoliko iz kojih su milijuni ljudi otišli u potragu za boljim životom, ali ipak su generacije cijelo vrijeme sanjale o povratku.

Izvanredna rakija

U Hrvatsku se iz dijaspore godišnje slije oko tri milijuna eura. Tri milijuna - tako da slobodno možemo reć‘ da je hrvatska imigracija svojevrsno ministarstvo financija. U svom radu često srećem Hrvate iz inozemstva. Većina ih dolazi iz SAD, Australije, Južne Afrike i Novog Zelanda. Najčešće je to jedno ili dvoje ljudi, netko čiji je djed otišao s Korčule s kuferom i nadom u bolje sutra. Nekoga, tko traži staru obiteljsku kuću, izgubljene rođake ili jednostavno odgovor na pitanje kako to da svako druženje završi s mesom na roštilju i uz tugaljive pjesme.

Matica iseljenika Dubrovnik redovito ugošćuje predstavnike američke dijaspore

Mhi/

Međutim, prošlog sam vikenda bio u društvu s 30 Hrvata iz dijaspore. Izgledalo je to poput obiteljskog okupljanja u kojem nitko sa sigurnošću ne zna u kakvim je obiteljskim vezama s drugima, ali se na kraju svi jednoglasno slože da je rakija bila izvanredna! Prošle sam godine intervjuirao američkog Hrvata koji vodi turističku agenciju specijaliziranu za dovođenje stanovnika iz dijaspore u domovinu. Grupe većinom dolaze iz SAD-a i najčešće je riječ o trećoj generaciji čiji su djedovi napustili Hrvatsku početkom 20. stoljeća u potrazi za boljim životom. Tko bi ih zbog toga krivio? U to doba Hrvatska nije baš bila zemlja velikih ekonomski mogućnosti. Zemlja pjesnika, pomoraca i ljudi koji su očajnički željeli nešto više. Ali danas, nakon gotovo cijelog stoljeća, njihovi se unuci vraćaju na djedovinu.

Ne zauvijek, naravno. Ne dolaze s brodskim kontejnerima po dozvole za parkiranje, dolaze po emociju, korijen vlastite prošlosti, dolaze u potragu za obiteljskim imenima na nadgrobnim spomenicima. Obilaze sela i mjesta o kojima im je nostalgično i suznih očiju govorio djed, nakon par čaša crnoga vina. Moram reći da se u spomenutoj grupi jedan osjećaj posebno izdvajao – osjećaj ponosa!

Hrvatski san

Da, Amerika im je dala puno mogućnosti – velike kuće, karijere, elipsaste bazene. Ali, hrvatski san? U svemu tome postoji nešto dublje, nešto važnije, a to su nasljeđe i pripadnost. Odjekuju priče djedova potiho ispričane kroz generacije, o "staroj domovini", uspomene na kamene kuće, masline i sela u kojima svak‘ o svakome sve zna i gdje se novitati saznaju prije doručka. I naravno, klapska pjesma.

Nema tog susreta dijaspore na kojem se ne zapjevaju pjesme iz staroga kraja, pune boli, tuge i nostalgije o staroj majci, neprežaljenoj ljubavi, kamenu i moru. Tako je bilo i ovaj put. Klapa je zasvirala "Marijanu" i dvorana je odjednom oživjela, svi su znali tekst, ili bar neku verziju teksta. Naime, bio je to hrvatski s jakim američkim naglaskom srednjeg zapada pa je tako riječ Dalmacija zvučala poput predgrađa Chicaga, što je zapravo bilo još dirljivije.

Identitet je čudna stvar, okupljeni su bez sumnje ipak bili Amerikanci, njihov je engleski nosio jaki akcent Ohia ili Minnesote, o bejzbolu su razgovarali s velikom stručnošću, a jedan je gospar toliko puta ponovio riječ "awesome" da mi se činilo da se nalazim usred dokumentarca o surfanju u Kaliforniji. Međutim, svi su ti ljudi negdje u dubini Hrvati, dušom i srcem.

Izravnom aviolinijom United Airlinesa Dubrovnik je 2021. ponovno povezan s SAD-om

Tonci Plazibat/Cropix

Prešli su oceane, uklopili se u nova društva, stvorili nove generacije potomaka. I tu leži ta fantastična istina o hrvatskoj dijaspori.

Hrvatska često podcjenjuje koliko emocija izaziva kod onih koji su je ostavili iza sebe, možda bolje rečeno, precima koji su je ostavili iza sebe. Mi se ovdje većinu vremena žalimo na birokraciju, politiku, inflaciju i ove godine, na cijenu trešanja. U međuvremenu, u inozemstvu, u Clevelandu ljudi pjevaju dalmatinske pjesme sa suzama u očima jer im je baka jednom 1963. opisala zalazak sunca na Jadranu. Perspektiva je sve.

Vrijeme provedeno s ovom grupom dovelo me je do pomalo neugodne istine: ponekad stranci više cijene Hrvatsku od samih Hrvata. Tamo gdje lokalno stanovništvo vidi rupe, oni vide romantiku. Gdje lokalno stanovništvo vidi papirologiju, oni vide povijest. Gdje lokalno stanovništvo vidi svakodnevnu frustraciju, oni gledaju u identitet. Možda udaljenost stvara jasnoću ili svaka nacija izgleda bolje kroz nostalgične naočale nekoliko generacija. Pisac Alex Haley jednom je rekao: "Obitelj je veza s našom prošlošću, na svaki mogući način, ona je most prema našoj budućnosti." A za milijune Hrvata diljem svijeta, taj most još uvijek vodi natrag prema kući.